Ruski medovik

Trebala sam ovo spakovati u prethodni post, ali već sam onaj objavila, a ovaj sad počinjem pisati, pa će tako ovo biti zaseban post. Osjećam se kao ponavljač – svi su već apsolvirali gradivo, a ja tek sad pišem o siječanjskoj temi Kuvarijacija (zbog kvara na kompjuteru – pročitajte prethodni post). Ali budući da sam taj recept isprobavala u sklopu siječanjskog kruga Kuvarijacija, ipak ću ga unijeti, makar «izvan konkurencije». Virnula sam na stranicu blogerskih igrica da vidim radove na ovu temu, ali nisam još čitala dojmove, ali to svakako imam u planu: )

Oni koji su čitali neke moje postove mogli su zaključiti da mene ta siječanjska tema Ruski medovik, blago rečeno, nije privlačila.
Taj Medovik asocira me na sve one famozne "pite" koje su popularne u mojem kraju: Mađarica, Karamel pita, Griz pita, Medena pita… A ja te pite ne volim: niti mi se sviđa tijesto, a niti me privlače kreme. Ne volim ni Karamel pitu ni Mađaricu zato što se krema radi od karamela koji ja ne mogu niti vidjeti (a ne sviđa mi se ni «kriva» Mađarica za koju se krema ne radi od karamela). Ne volim griz u slatkoj varijanti pa ne volim ni griz pitu, a med je nešto što je meni toliko nejestivo da to riječima ne mogu opisati, pa iz tog razloga Medenoj piti ne prilazim.
Već pretpostavljate, da kad sam vidjela da se kore za Medovik rade s medom - to je u meni ubilo svaku želju da probam kolač. A već sam radila i nekakvu tortu u kojoj kiselo vrhnje glumi kremu i to mi se nikako nije svidjelo: volim kiselo vrhnje, ali ne u slatkoj varijanti.

Budući da je postupak tog recepta relativno dugačak isprintala sam recept za Medovik jer mi se nije dalo čitati ga na kompjuteru, i tako sam isprintani recept odložila u neki fascikl.

Mala digresija o karamelu: prije par dana radila sam onaj famozni dulce de lece (karamelizirani šećer s mlijekom) – nikad prije nisam to radila jer me nije privlačilo – jednostavno ne volim karamelizirani šećer i nikad nisam imala potrebu isprobavati taj recept. Ali digla žaba nogu!
Otkada je Ugarkovićka to radila svi oko mene samo snatre kako je to fino. Ja sam uvijek polazila od činjenice da je to najobičniji karamel, ali otkada mi svi pričaju kako je to nešto fantastično, i koji je to užitak, ja sam si zabrijala da to fakat ima nekakav odličan okus - ne znam što sam si ja zamislila kakav okus to ima – ali bila sam poprilično zgranuta kad sam isprobala svoj uradak – meni je to običan karamel, koji nikako ne volim.
Nisam znala što ću s tim, skoro je završilo u smeću, ali moja mama bila je oduševljena tom karamelastom masom pa ju je slistila.
U dio tog karamela dodala sam kakao pa je to onda imalo čokoladni okus i onda sam sama sebe nastojala uvjeriti da jedem nekakav čokoladni namaz – ali to baš i nije palilo.
Facit: nemam namjeru to više nikad raditi niti jesti.
Da me netko traži da mu pripremim taj dulce de lece, odbila bih! Ipak, mogla bih napraviti nešto što sam i do sada radila (iako to ne jedem), a što mene podsjeća na taj dulce de lece: rastopila bih kupovne karamele i dodala malo mlijeka ili slatkog vrhnja – radila sam već takve karamel preljeve/umake; to se sve ionako svodi na isto.



No, da se vratim Medoviku.

19. siječnja moj kompjuter završio je na popravku. Tih dana je kuhanje bilo pravi izazov: mama me i inače zajebava da ja ne znam kuhati bez kompjutera - to je fakat istina, uvijek kad idem nešto kuhati ili peći, najprije se konzultiram s receptima u kompjuteru. Zadnja dva tjedna moje kuhanje se uvelike svodilo na improvizaciju. Imam ja hrpu časopisa i isprintanih recepata – ali ja se u tome nikako ne snalazim, kad tražim neki recept, satima moram prelistavati časopise i fascikle i najčešće uopće ne nađem ono što tražim.

I tako sam ja u subotu, 23. siječnja, imala vremena i baš sam bila raspoložena za isprobavanje nečeg novog, ali problem je bio što nisam bila u nabavi špecaraja i za svaki recept koji sam htjela isprobati, falio mi je neki ključni sastojak!
I onda sam prekapajući po fasciklima s isprintanim receptima naišla na recept za Medovik. Činjenica da čak doma imam sve potrebne sastojke baš me i nije oduševila pa sam nastavila prekapati po časopisima, ali za svaki recept mi je falio neki sastojak! Namjeravala sam skemijati nešto po svome, ali onda sam opet u ruke uzela recept za Medovik.

Kako rekoh, ne volim jesti pite pa ih niti ne radim, u cijeloj 2009. godini nisam radila niti jednu jedinu slatku pitu od tih prhkih kora, zato sam onda u zadnjem tjednu prosinca išla raditi onu Griz pitu o kojoj sam pisala: da nitko ne bi mogao reći da u 2009. godini nisam radila baš niti jednu jedinu pitu.
Budući da sam tu pitu radila prije mjesec dana nikako nisam bila raspoložena za to da sad opet radim nekakvu "pitu".
Ali onda sam shvatila da nebi bilo loše da jednim udarcem ubijem dvije muhe: napravit ću Medovik za Kuvarijacije, a time ću odguliti i izradu pita za 2010. godinu (ove godine fakat više nemam u planu raditi niti jednu takvu slatku prhku pitu; iako je moguće da mi ne gine izrada Mađarice za nekakvo slavlje; ali nikad se ne zna – u 2009. godini uspjela sam se izvući iz toga: )

Najgore mi je što na takve pite obično potrošim puno vremena, a na kraju nemam kolača (jer ne volim pite i ne jedem ih!).
Ja imam bolesnu naviku da svaki vikend moram jesti nekakav kolač koji mi se sviđa; vikend bi mogao proći i bez kolača, jer od njih ionako više štete, nego koristi, većina ih ionako nema nikakvu hranjivu vrijednost itd. Ali ako nemam nikakvog kolača za vikend (ili ako ima nešto što mi se ne sviđa) – meni vikenda kao da nije ni bilo. Znam da je to samo bolesna navika, ali eto… Zato mi je najgore kad izgubim vrijeme na izradu tih nekih pita koje ne volim i na kraju nemam što jesti; obično si onda u nedjelju poslijepodne kuham puding (od čokolade: )

Ali eto, ipak ja odlučila napraviti Medovik.

Da sam znala da će od tri jajeta ispasti onakva kolačina, odmah na početku bila bih smanjila količinu sastojaka.
Na izradu kora potrošila sam oko 650 g oštrog brašna, a napravila sam 7 kora dimenzija (otprilike) 30 cm x 38 cm (da, mogla sam raditi manje kore pa bi ih bilo više, ali u tome i jest fora: zaključila sam da ću prije biti gotova ako pečem kore većih dimenzija).

Ono što me u tom receptu zbunjuje je upotreba vrećice. Možda je stvar u mojem neiskustvu: na prste mogu izbrojiti koliko puta sam radila Mađaricu, Medenu pitu & Co. – ali ni u jednom od recepata po kojima sam radila te kolače nikad nije pisalo da kore treba spremati u vrećicu. Konzultirala sam se s mamom, ali ni ona nikad za to nije čula.
Zaključila sam da vrećica, u ovom slučaju, valjda treba spriječiti isušivanje kora(?!).
Kad sam izvadila koru iz pećnice bila je mekana (kao i kore za medenu pitu), ali se hlađenjem stvrdnjavala pa sam ja ove kore, čim su se malko ohladile, trpala u vrećicu – jer valjda se ne smiju (jako) stvrdnuti – bila sam poprilično iživcirana kad sam na kraju shvatila da su kore, unatoč vrećici, potpuno tvrde, suhe, lomljive itd.
Imam dvije teorije:
1.moguće je da sam nešto krivo napravila u pripremi kora, pa su se moje kore stvrdnule i osušile, unatoč vrećici.
2. moguće je da se kore trebaju stvrdnuti, unatoč vrećici. Ali onda mi nije jasno čemu ta vrećica uopće služi?

Možda nekome nije jasno što toliko trkeljam o toj vrećici, ali iživciralo me što sam pola sata tražila vrećicu. Imam ja doma svakakvih vrećica: iz voćarne, iz dućana…, ali sve su male i ni u jednu nisam mogla natrpati kore velikih dimenzija. Malo mi je falilo da zamolim susjedu da mi da vreću za smeću (tko zna, ako kore ne uspije, ili ja izgubim strpljenje za izradu kolača – možda će onda ta vrećica (i njezin sadržaj) ionako završiti tamo gdje i inače završavaju vreće za smeće).
Nekako sam ipak doma našla veliku vrećicu i mogla sam početi s izradim kora, ali na kraju mi je to sve bilo totalno blesavo kad sam vidjela kako su ohlađene kore tvrde, suhe, lomljive… - unatoč famoznoj vrećici.

Čini mi se da sam radila pretanke kore jer su se one praktički "razmočile" u onom vrhnju koje glumi kremu. Kolač je najprije par sati bio na sobnoj temperaturi, a noć je proveo u hladnjaku. Sutradan mi se činilo da je ona krema od vrhnja tvrđa od samih kora – one su jednostavno bile gnjecave. Narezala sam kolač i složila ga na tanjur, a donja kora je bila toliko gnjecava da se zalijepila za tanjur.

Moj kolač je odozgo gol. U receptu s Coolinarike vidim da je kolač nečim posipan, ali u receptu ništa ne piše, a ja nisam smislila čime da ga posipam, pa je ostao takav kakav jest.


Probala sma kolač, ali to definitivno nije nešto po mom ukusu (u nedjelju popodne kuhala sam si puding).
U mojoj okolini kolač je naišao na podijeljena mišljenja, ali nikoga nije oduševio, recimo da bi priliomm ocjenjivanja izvukao neku mršavu dvojku. Nekima se kolač čak i sviđao, i to tako dugo dok im nisam rekla da je krema napravljena samo od kiselog vrhnja i šećera. Onda sam odgovarala i na blesava pitanja poput: "A kaj je vrhnje skroz sirovo?". Ne znam kako si oni to zamišljaju, zar očekuju kuhano kiselo vrhnje?

Meni kiselo vrhnje u toj "sirovoj" varijanti nije čudno, to je normalno kiselo vrhnje kakvo stalno jedem (ali u "slanoj" varijnati); u ovoj slatkoj varijanti nikako mi se ne sviđa. Kad smo već kod "slatkoće" tog kiselog vrhnja, moram napomenuti da meni ta krema nije dovoljno slatka (za mene je to u pravom smislu riječi: kiselo vrhnje koje glumi kremu). Dok sam miješala to vrhnje sa šećerom, razmišljala sam bih li smjela staviti barem još 1 čašu šećera, ali nisam se usudila - nisam znala hoće li krema onda biti previše gnjecava.

Kad se sjetim da sam napravila 7 kora za taj kolač to me automatski asocira na izreku "kruh sa 7 kora" :)))))))))))) A izrada kolača stvarno jest komplicirana, dugotrajna, naporna, zamorna i zahtjevna - zato, svaka čast svakome tko ima strpljenja i volje to pripremati.






Sretna sam što sam gotova s tim pitama za ovu godinu: )))

:D

Nastavak moje litanije o Medoviku možete pročitati u sljedećem postu.