Neobično pecivo by Meddina

Ovaj recept mi se baš sviđa: ne treba čekati da se tijesto digne, nego odmah sve u pećnicu, a rezultat je fina slana «pogača» sa sirom.

Kad sam već spomenula dizano tijesto koje ne treba čekati da se diže, počastit ću vas i nekim nebulozama, vezanim uz moja stajališta, moje navike… Koga ne zanimaju moje nebuloze, neka slobodno ovo preskoče : )

Oni koji imaju prilike probati nešto što sam skuhala, ispekla, pripremila za jelo…, uglavnom se (barem u nekoj mjeri) dive tome što sam pripremila i odmah zaključe: «Ti stvarno voliš kuhati i peći, tj. pripremati jela».
Ja se složim s tom izjavom bez objašnjavanja stvarnog činjeničnog stanja. Ali objašnjenje za moje «bavljenje» pripremom hrane treba tražiti u drugačijoj izjavi: «Volim jesti.». Ali ta izjava meni zvuči poprilično glupo, kao da sa sobom vuče neke negativne konotacije (npr. prežderavanje), zato se držim onog zaključka do kojeg drugi dođu, tj.: «ti stvarno voliš pripremati jela».

Moja ljubav prema jedenju, ne da je veća od one prema pripremi jela, nego bih se čak usudila tvrditi da (baš) ne volim pripremati hranu.
Da imam recimo kuhara/kuharicu koji bi meni svaki dan pripremali ono što bih ja htjela, ne znam bih li imala potrebu zaviriti u kuhinju i «držati kuharima svijeću», tj. gledati kako oni pripremaju hranu (a definitivno ne bih željela asistirati im; nek´ oni samo rade svoj posao).
Moja uloga bi se svodila samo na konzumaciju onog što bi mi poslužili, i ja bih bila prezadovoljna tom ulogom.

Kao dokaz za prethodnu tvrdnju mogu navesti svoj stav prema dizanom tijestu: volim jesti slana dizana tijesta, ali ne volim ih pripremati (slatka dizana tijesta ne volim niti jesti niti pripremati).
Znam dosta ljudi koji kažu da obožavaju izrađivati dizano tijesto, ali ga ne jedu. Neke moje kolegice bez problema zamijese tijesto, i naprave što god treba, ali one to na kraju uopće ne probaju. I razloge te «nekonzumacije» ne treba tražiti u raznoraznim dijetama, nego moje kolegice jednostavno ne vole jesti tijesta - ali obožavaju ih izrađivati!

Ja definitivno ne volim izrađivati dizana tijesta. Ne znam što bi mi u svemu tome moglo biti interesantno?
Bih li trebala uživati kad sam do lakta u ljepljivoj (sluzavoj) masi («dizanom tijestu»), a «ne smijem» dodavati brašno, jer će to «pokvariti» strukturu tijesta? Ma, uživancija, kaj ne?
Ili bih možda trebala biti oduševljena kad tijesto po pet puta trebam premijesiti i svaki put iznova čekati da se digne? Ma tko ne bi bio oduševljen time?
Ili bih trebala uživati u onom slinom preklapanju, mazanju i hlađenju danish pastryja? Ma kako me samo tako dugotrajna i zamorna izrada tijesta ne može oduševiti?
Ili bi me trebala oduševiti izrada kroasana: valjanje, mazanje tijesta, redanje namazanog tijesta jedno na drugo, i onda još rezanje tog tijesta i rolanje trokutastih komada tijesta u «kiflaste» kroasane. Pa kaj to nije guba?

Ja obožavam jesti «finalne proizvode» spomenutih «procesa izrade», ali sam proces pripreme me niti veseli, niti oduševljava, niti zabavlja...


U mojoj obitelji ima jela koja se rade zbog "tradicijskih" razloga, ja ih nikad ne jedem (jer sam davno zaključila da ih ne volim), ali ih radim jer se to očekuje od mene. Svake godine moram napraviti npr.: sarmu, orehnjaču, makovnjaču, kuhane štrukle, pite tipa mađarica, griz pita, medena pita…, krafne, sitno-suhe kolače, savijaču s jabukama, slatkim sirom nadjevom, tikvicama,…

Prema onoj nekoj "psihološkoj" fori bih umjesto glagola «morati», trebala bih upotrijebiti glagol «željeti»: «Ja želim raditi sarmu.». Ta rečenica mi zvuči ko´ znanstvena fantastika; koliko god puta ju ponovim neću se uspjeti uvjeriti da ja stvarno želim raditi sarmu.
Priprema tih jela me uopće ne veseli, osim što mi je njihova izrada zamorna, dosadna…, nakon svega, sva onako krepana i izmoždena od višesatnog rintanja po kuhinji – na kraju skoro nemam što jesti(!) – dok sam se bavila izradom toga nečega što «moram» (a što ja ne jedem, jer ne volim takva jela), nisam sebi pripremila ništa za jelo (možda sam si, eventualno, skuhala tjesteninu i iskombinirala ju s kupovnim umakom).
I kad se samo sjetim da nakon pripreme takvih jela koja ja ne jedem, tj. nakon sati i sati provedenih u kuhinji - nemam što jesti osim na brzinu skuhane tjestenine i kupovnog umaka – to je poprilično razočaravajuće za nekoga tko voli jesti kao što ja to volim. A ako uz kuhanje sarme nisam sebi uspjela čak ni tjesteninu skuhati, onda se tješim sendvičem sklepanim od onoga što sam zatekla u frižideru (kao «glavnim jelom»), a za «desert» načnem napolitanke, ili, ako još imam snage, skuham si puding.

Dakle, moja ljubav prema hrani je mnogostruko veće od moje, ne znam kako bih to nazvala, ali recimo: «ne-ljubav» prema pripremi hrane. Iz toga proizlazi vrlo jednostavna jednadžba: Ako si ne pripremim nešto što mi se sviđa, neću jesti.
Nisam napisala da «neću imati što jesti», jer to nije točno: da ne pripremam jelo, ipak ne bih crkla od gladi, našlo bi se nešto…

Eto, ja uživam u jedenju, a ne u pripremi hrane: pripremam ono što volim jesti, zato da bih u finalnoj fazi mogla jesti to što sam pripremila: ove «međufaze», tj. faze pripreme samog jela - to je nešto što bih ja mogla preskočiti (kad bi mi netko drugi pripremao ono što bih ja htjela jesti).

Kad je riječ o toj mojoj «ne-ljubavi» prema pripremanju hrane, nisam sigurna koliko zapravo to ne volim. Da moram birati koji «kućanski posao» ću obaviti, a da recimo biram između npr. pranja prozora, peglanja… i pripremanja hrane (tj. kuhanja/pečenja), definitivno bih odabrala pripremanje hrane (iako tu zapravo uopće nema biranja, nego radim sve po redu: (((
Čini mi se da bi kuhanje/pečenje bili moj odabir, jer čak i kad bih pripremala nešto što ne volim, potrudila bih se da pripremim i obrok za sebe (barem tjesteninu i kupovni umak: ))) – i veselila bih se "finalnom proizvodu". Kod pranja prozora "finalni proizvod" bio bi (relativno) čisti prozor, a kod peglanja ispeglana odjeća – ni jedan od ta dva "finalna produkta" ne veseli me kao što me veseli pripremljena hrana: )))
«Kuhanje/pečenje» je, dakle, nužno zlo i put do cilja: ))))

Pranje prozora me definitivno ne privlači, ionako par sati nakon što ja operem prozor: padne kiša i s vanjske strane su opet sasušeni flekovi od kapljica kiše, a na drvenu konstrukciju prozorskog okvira, ionako već sutradan sjedne prašina – kad perem prozor imam osjećaj kao da muzem jarca.

Ni za peglanjem nisam luda; štoviše, meni uopće ne smeta da zgužvana hodam okolo, to mi je najmanji problem (moja mama je opsjednuta peglanjem, ona pegla ama baš sve).
Dok sam u svoje «mladenačko» doba nosila traperice moja mama je imala maniju da ih non stop pegla. Više ne nosim traperice, ali da ih nosim, definitivno ih ne bih peglala (moja mama i dan danas pegla svoje traperice). Kad smo kod traperica, da spomenem zašto ih ne nosim: prestala sam ih nositi kad sam shvatila da ih nosim iz onog famoznog, među mladima jako popularnog razloga: «Pa svi drugi ih nose!». Dugo mi je trebalo, ali ipak, negdje poslije svoje dvadesete godine, shvatila sam da ja uopće ne volim traperice, a to što ih «svi drugi nose» - neka im, neka ih slobodno nose, ali to ne znači da se i meni moraju sviđati i ja ih više ne nosim. Ako nikad više ne navučem traperice, bit ću sretna.


No, da se vratim barem malkoo bliže temi s kojom sam počela.
Kad su dizana tijesta u pitanju često upotrebljavam Oetkerov Garant kvasac jer prilikom upotrebe tog kvasca nije potrebno čekati da se tijesto digne. Ali, budući da taj kvasac nije pogodan za sve tipove dizanog tijesta, prisiljena sam posegnuti i za «običnim» kvascem. Nemam naviku upotrebljavati svježi kvasac; neovisno o tome što piše u receptu, ja koristim isključivo suhi kvasac. Davno sam odustala od upotrebe svježeg kvasca jer je lako pokvarljiv: kada ga kupim onda se dogodi da idućih par dana nikako nemam vremena da nešto napravim od tog kvasca i onda mu istekne rok trajanja i on završi u smeću. Zato kupujem samo suhi kvasac i uvijek ga imam doma: on ima duži vijek trajanja i može čekati u ladici dok ja nađem vremena za izradu dizanog tijesta: )


Nakon svojih nebuloznih stajališta, stigla sam i do recepta koji mi se jako sviđa zbog svoje pripreme, ali i sam finalni proizvod je odličan: )


Neobično pecivo by Meddina



Nadjev
140 g sira
35 g kiselog vrhnja
1 jaje

Tijesto
20 g margarina
200 ml mlijeka
410 g brašna
12 g soli
1 vrećica kvasca (7 g)
pola paketića praška za pecivo
1 jaje
50 ml jogurta

Za premaz i posipavanje
1 žumanjak
sjemenke (sezam, lan…)


Sastojci trebaju biti sobne temperature.

Za nadjev, pomiješajte sve sastojke, po potrebi začinite solju i paprom.

Za tijesto, mlijeko zagrijte zajedno sa margarinom, nemojte da zakuha. Brašno pomiješajte sa solju, praškom i kvascem pa dodajte toplo mlijeko, jaje i jogurt. Zamijesite glatko tijesto i odmah ga razvaljajte u oblik pravokutnika, premažite nadjevom i narolajte kao savijaču (mjesto spoja neka bude okrenuto prema dolje). Od savijače oblikujte vijenac (utaknite krajeve jedan u drugi) i položite ga na lim obložen papirom za pečenje. Škarama ili nožem zarežite vijenac odozgo; može i sa strane; vijenac možete zarezati pliće ili dublje (ja ga dublje zarežem na više mjesta pa se prorezi za vrijeme pečenja jače rašire), premažite ga umućenim žumanjkom, posipajte sjemenkama i odmah ga stavite u pećnicu zagrijanu na 200 stupnjeva (ne treba čekati da tijesto naraste!). Pecite oko 25 min.

Pečeni vijenac pokrijte krpom i ostavite da se ohladi.