Foto

Dragi posjetitelji bloga... dobrodošli.

Ako tražite recepte za zdravu prehranu, na pogrešnoj ste adresi: ovaj blog krcat je receptima za nezdravu prehranu. Osim toga, ovaj blog nije posvećen fotografiranju hrane (ja par puta okinem mobitelom, tek toliko, da imam kakvu takvu fotografiju), zato - nemojte očekivati "umjetničke fotografije".
* * *
Nadalje, na blogu se ne nalaze samo recepti za jela koja ja volim; ima tu puno toga što ja ne volim, ali
«igrom slučaja» našlo se na blogu. Smatram da imam pravo napisati da se meni nešto ne sviđa, pa neka Vas ne šokira kad se negativno očitujem o nekom receptu.

* * *
Što se tematike tiče, ovaj blog spada među hrvatske food-blogove. Po toj logici očito i ja spadam među food-blogere, no, prema vlastitoj želji ne sudjelujem u «akcijama» koje pokreću neki hrvatski food-blogeri. Dakle, svojevoljno nisam sudjelovala u «pritužbama» na HRT-ovu emisiju, nemam nikakve veze s novinskim člankom u Vjesniku, itd.

Sanela

26. 11. 2010.

Medeni pužići s bundevom

Baš volim raditi ove pužiće! A baš volim i unositi ovaj recept na blog jer ne moram svaki put iznova pisati post, nego «kopi/pejstam» (već dobro poznati) recept i izmijenim samo ono što je «drugačije»:DDD
Pa da krenem s «kopi/pejstanjem»…
Nakon što sam u časopisu Lisa: Čarolija okusa otkrila recept za varijantu s jagodama, uslijedile su, samo meni svojstvene:DDD, varijacije na temu pužića: s lubenicom, pa s rabarbarom, sa šljivama, pa s bazginim bobicama, a onda s bananama, ali i malinama, te s dunjama.
Sada evo i verzije s pireom od «bundeve», i to one bundeve koju ja zovem «Halloween tikva» jer takve tikve viđam u američkim filmovima, izrezbarene za Noć vještica.
Ja ne volim tikve, pa to je i jedan od razloga zašto se na razumijem u vrste tikvi, nemam pojma ni u koju vrstu dotična tikva spada (a sigurno ima i na tisuće podvrsta). A još jedan od razloga, zašto se ne razumijem u vrste tikvi, je i taj da svi u mojoj obitelji sve to tikvasto povrće jednostavno zovu «tikva» ili (na kajkavskom narječju) «takvajna» - nije bitno je li tamnije ili svjetlije narančaste boje, je li zeleno, jeli bjelkasto/sivkasto,… ama baš sve je samo tikva, i nitko ni ne zna ni jedan drugi naziv, a kamoli vrstu.
U književnom hrvatskom jeziku uvriježen je naziv «bundeva», pa iako se na mojim blogovima može vidjeti da ne pazim ni na pravopis, ni na gramatiku, a niti na sam leksik hrv. jezika, u ovom slučaju držat ću se riječi «bundeva».
Dakle, ja sam upotrijebila nekakvu narančastu tikvu/bundevu (iz našeg vrta). Meso joj je jako blijedo-narančasto (nije onako kričavo narančasto kao što je obično u američkim filmovima), al´ to očito ovisi o vrsti… (u što se ja apsolutno ne razumijem).
Kao i uvijek kad radim ove pužiće, upotrijebila sam Dr Oetker želirni šećer (pakiran je u paket od 500 g).
U prijašnjim receptima za ove «pužiće» pisala sam o «šećeru za želiranje»: to je smjesa za želiranje kojoj je već dodan šećer, koristi se za brzo ukuhavanje voća, tj. kuhanje pekmeza i želea. Postoji i «mješavina za želiranje» kojoj nije dodan šećer.
Ako nemate mješavinu želirnog šećera, nego samo smjesu za želiranje bez šećera: najbolje bi bilo da u posudi dobro promiješate 500 g šećera kristala i taj paketić od (otprilike) 25 g smjese za želiranje –  i onda upotrijebite 6 žlica te smjese  kao želirni šećer za ukuhavanje voća; ostatak pripremljene smjese možete spremiti u posudu s poklopcem ili u plastičnu vrećicu i ubuduće upotrebljavati ili za kuhanje pekmeza/želea ili ovakve pužiće.


Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Tijesto
500 g glatkog brašna
1 suhi kvasac: 7 g (ili pola kocke svježeg: 15ak g)
250 ml mlakog mlijeka
80 g margarina
50 g svijetlog meda

Nadjev
400 pirea od bundeve (pečeno, izmiksano bundevino meso)
6 žlica želirnog šećera za ukuhavanje voća (npr. Dr Oetker)
40 g margarina/maslaca, narezanog na komadiće
1 vanilin šećer
pola čajne žlice cimeta


Od navedenih sastojaka zamijesite tijesto, pokrijte ga i ostavite na toplom 20 min. Zatim ga premijesite na pobrašnjenoj podlozi pa ga opet vratite u posudu, pokrijte i ostavite na toplom oko 40 min.


Bundevu prepolovite, narežite ju na veće komade (šnite, kao kad režete lubenicu), odstranite sredinu s košticama.
Komade bundeve poslažite na lim obložen papirom za pečenje (mesnati dio prema gore, tj. strana s korom dolje). Stavite u pećnicu zagrijanu na 180 stupnjeva i pecite da bundeva omekša.
Vrijeme pečenja ovisi o veličini komada (a čini mi se i o vrsti bundeve?). Probajte je li meso dovoljno mekano.
Ja sam narezane komade (poveće) bundeve pekla oko 1 sat.

Pečenu bundevu ostavite da se ohladi.
Odstranite joj koru i potamnjele dijelove. Bundevino meso sameljite u multipraktiku u glatki pire.
Za ovaj nadjev potrebno je oko 400 g tog pirea. Nemam pojma koliko svježa bundeva mora biti velika/teška da na kraju dobijete potrebnu količinu pirea (koliko ukupne težine bundeve otpada na koru i onaj gnjecavi dio s košticama?).
Čini mi se da je dovoljna 1 manja bundeva (moja je bila malo veća, upotrijebila sam ju za još neke stvarčice).


Okrugli lim promjera 30ak cm obložite papirom za pečenje.
Dignuto tijesto razvaljajte na pobrašnjenoj podlozi u pravokutnik veličine oko 60 cm x 35 cm. Malo pričekajte tijekom valjanja da tijeste počine, bit će lakše razvaljati ga.
Pire od bundeve dobro pomiješajte sa želirnim šećerom, vanilin šećerom i cimetom. Ravnomjerno ga razmažite po tijestu te po njemu rasporedite i listiće maslaca.
Tijesto narolajte počevši s duže strane. Dobivenu «roladu» narežite na 10ak jednakih komada (ovaj put radila sam manje «pužiće» i narezala sam čak 17 komada!).
Narezane «pužiće» složite u lim, prerezana strana okrenuta je prema gore, odnosno dolje.
Image and video hosting by TinyPic

Pužiće stavite u pećnicu zagrijanu na 180° C i pecite oko 40 min. Ako pužići odozgo prebrzo potamne, pokrijte ih aluminijskom folijom.
Pečene pužiće ostavite da se ohlade.
Po želji, posipajte ih šećerom u prahu.


23. 11. 2010.

Crveno i crno


Recept je sa stranice kochbar.de, a zove se (prevedeno na hrvatski) Kolač od maka s glazurom od višanja. Ipak, glazura se ne radi od višanja, nego od pekmeza od višanja. Iako, naravno, može se upotrijebiti i bilo kakav drugi (crveni) pekmez.
Ne volim mak, pa me kolač sam po sebi nije zanimao, interesantna mi je bila jedino «glazura» od pekmeza i preljeva. Nije ta glazura ništa posebno, ali ja nikad nisam došla na ideju da kolač premažem smjesom pekmeza i preljeva. U nekoliko navrata sam (vruće) kolače odozgo premazivala pekmezom; baš me kopkalo kako funkcionira pekmez skuhan kao preljev.
Zaključak: dobro funkcionira. A sad slijedi onaj famozni «ali».
Ali:) u polaznom receptu glazura se radi od 250 g pekmeza, pola čajne žlice preljeva i 2 žlice višnjevače. Kad sam prvi put radila tu glazuru, za moj ukus bilo je je premalo. Zato ja stavljam duplu količinu.
Ili bi kolač trebalo peći u puno manjem limu, pa bi onda i manja količina glazure bila u debljem sloju.
Glazura je dovoljno čvrsta, ali nije baš pretjerano čvrsta, ako želite «čvršću» trebalo bi staviti više preljeva za torte.
Vidjela sam da je i na Coolinariku unesen ovakav recept, iako malo drugačiji, jer u tom receptu ne radi se «glazura» od pekmeza, nego se kolač premazuje pekmezom, a preljev se kuha posebno.
U glazuru se stavlja višnjevača da «nadopuni» pekmez od višanja, ali možete staviti i nekakav liker (to ovisi i o tome koji pekmez koristite). Ako ne želite stavljati alkohol, možete staviti vodu.
Uvijek mi je bilo interesantno da se u većinu kolača od maka stavlja 250 g mljevenog maka, a u zagrebačkim trgovinama mak je pakiran u pakovanja od 200 g (ima i od 500 g, a cijena se kreće u rangu «suhog zlata»). Jedino je mješavina maka, proizvođača «Schwartau», pakirana u pakovanje od 250 g, ali nje nema baš svugdje za kupiti, a nije niti jeftina.
Ja se nikad nisam «zamarala» s tih 250 g maka: nikad nisam kupila pakovanje od 500 g, kupujem ono od 200 g i u svaki kolač jednostavno stavim 200 g maka. Ako mi se baš čini da je (biskvitna) smjesa previše rijetka dodam koju žlicu brašna ili mljevenih orašastih plodova; i problem riješen.
U ovom slučaju sam također upotrijebila 200 g maka, ali nisam dodala više orašastih plodova (a nisam stavila ni brašno).

Image and video hosting by TinyPic

Sastojci
200-250 g mljevenog maka
200 ml vode
7 jaja
200 g šećera (u prahu)
3 vanilin šećera
150 g mekanog margarina/maslaca
125 g mljevenih badema
pola praška za pecivo

Glazura
500 g (crvenog) pekmeza (od višanja)
1 čajna žlica prozirnog preljeva za torte (oko 6 g, tj. pola paketića od 12 g)
4 žlice višnjevače (ili vode, likera,…)


U loncu zakuhajte vodu, dodajte mljeveni mak i kuhajte 8-10 min. na slaboj vatri, miješajte, pazite da ne zagori.
Meni je smjesa skoro zagorjela, ja sam ju podlijevala vodom.

Prokuhanu smjesu ostavite da se ohladi.


Odvojite bjelanjke od žumanjaka.
Od malo posoljenih bjelanjaka izmiksajte čvrsti snijeg.
U drugoj posudi kremasto izmiksajtemargarin/maslac sa šećerom i vanilin šećerom, miksajte da se šećer rastopi.
Ja upotrebljavam šećer u prahu jer se on «brzo» rastopi.
Maslacu i šećeru dodavajte jedan po jedan žumanjak i svaki put dobro promiksajte da dobijete pjenastu smjesu.
Bademe pomiješajte s praškom pa ih naizmjence s ohlađenim makom dodavajte smjesi od žumanjaka.
Na kraju lagano umiješajte i snijeg od bjelanjaka.
Lim obložite papirom za pečenje, papir namastite i pobrašnite pa ulijte smjesu. Stavite ju u pećnicu zagrijanu na 175 stupnjeva i pecite oko 30 min.
Ja sam kolač pekla u limu dimenzija 36 cm x 24 cm.
Pečeni kolač ostavite da se ohladi.

Za glazuru, pekmez ispasirajte (ako imate nekakav s tzv. «ekstra velikim komadima voća», usitnite ga u blenderu da bude gladak!).
Ja, naravno, upotrebljavam isključivo kupovni, bistri, glatki pekmez, i definitivno nema potrebe da ga još i pasiram, dovoljno je izmiksati ga (običnim nastavcima za biskvitnu smjesu/kremu). Ali ja sam toliko lijena (kad su te neke stvarčice u pitanju) da se meni to neda ni miksati, nego ja taj lijepi, bistri, glatki pekmez samo stavim u lonac i dobro ga izmiješam kuhačom/pjenjačom prije nego uključim štednjak.

Zatim, pekmez stavite u lonac i zakuhajte miješajući na laganoj vatri.
Prašak za preljev umutite s višnjevačom (ili vodom) i dodajte zakuhalom pekmezu, promiješajte i pričekajte da ponovno zakuha, maknite s vatre, ostavite da se hladi 30ak sekundi (miješajte!) i onda prelijte po ohlađenom kolaču.
Pričekajte da se preljev stvrdne, stavite ga u hladnjak, barem na pola sata (može i duže).
Kolač režite oštrim tankim nožem, u jednom potezu, bez izvlačenja pa spuštanja noža (možete ga uranjati u vruću vodu, ja se toga baš ne držim, jedino ako se sjetim…).

Što se preljeva za torte tiče, ja i inače imam loša iskustva sa zaglađivanjem toga, zato sam praktički odustala od toga da preljev pokušavam zagladiti žlicom. Ja preljev prelijem po kolaču i onda lim s kolačem naginjem na sve strane da se preljev što ravnomjernije razlije.
Ovo je jedan od onih kolača koje je dobro raditi u četvrtastom limu s obručem na skidanje: kad se preljev stvrdne, skinete obruč i narežete kolač.
Kad kolač režem u limu, ja ne samo da prvi odrezani kolač totalno zdrobim/deformiram dok ga vadim van, nego zdrobim i cijeli prvi red…


19. 11. 2010.

Medeni pužići, savijača i sir


Medeni pužići s dunjama

S obzirom na to koliko radim «medene pužiće» netko bi mogao pomisliti da obožavam slatko dizano tijesto. Ali ja sam ipak i dalje vjerna slanom dizanom tijestu, a slatko se nađe na repertoaru, tako, malo za promjenu…
Nakon što sam u časopisu Lisa: Čarolija okusa otkrila recept za varijantu s jagodama, uslijedile su samo meni svojstvene varijacije na temu pužića: s lubenicom, pa s rabarbarom, pa onda sa šljivama, pa s bazginim bobicama, a onda s bananama, ali i malinama.
Na red su došle i izdinstane dunje:)
Imam u planu napraviti i varijantu s izdinstanim jabukama, ali još nisu došle na red.
Kao i uvijek, upotrijebila sam Dr Oetker želirni šećer (pakiran je u paket od 500 g). Nisam gledala ima li u zagrebačkom trgovinama još kakvog želirnog šećera.
U prijašnjim receptima za ove «pužiće» pisala sam o «šećeru za želiranje»: to je smjesa za želiranje kojoj je već dodan šećer, koristi se za brzo ukuhavanje voća, tj. kuhanje pekmeza i želea. Postoji i «mješavina za želiranje» kojoj nije dodan šećer… - nisam sigurna u kojim omjerima bi trebalo kombinirati tu mješavinu i dodavanje šećera kristala.
Ako nemate mješavinu želirnog šećera, nego samo smjesu za želiranje bez šećera: najbolje bi bilo da u posudi dobro promiješate 500 g šećera kristala i taj paketić od (otprilike) 25 g smjese za želiranje – i onda upotrijebite 8 žlica te smjese  kao želirni šećer za ukuhavanje voća; ostatak pripremljene smjese možete spremiti u posudu s poklopcem ili u plastičnu vrećicu  i buduće upotrebljavati ili za kuhanje pekmeza/želea ili ovakve pužiće.



Image and video  hosting by TinyPic

Nadjev
450 «pirea» od dunja (dunje dinstane dok se raskaše)
8 žlica želirnog šećera za ukuhavanje voća (npr. Dr Oetker)
40 g margarina/maslaca, narezanog na komadiće
pola čajne žlice cimeta

Tijesto
500 g glatkog brašna
1 suhi kvasac: 7 g (ili pola kocke svježeg: 15ak g)
prstohvat soli
250 ml mlakog mlijeka
80 g margarina
50 g svijetlog meda

Što se pirea od dunja tiče, dunje treba dobro oprati, obrisati i naribati (na ribež za jabuke). Ne trebate ih guliti (možete ako su zelene, ili kao ih baš hoćete guliti).
Kad dinstam dunje, uvijek dinstam veću količinu, pa to onda zamrzavam u manjim porcijama i odmrzavam po potrebi. Zato nisam u stanju reći koliko dunja je potrebno naribati – kako biste na kraju, kad ih izdinstate, dobili ukupno 450 g «pirea».
Kod mene je stvar još kompliciranija, jer su dunje iz našeg vrta trule iznutra.
Još prije par godina napala ih je neka bolest i one iznutra počnu trunuti još dok su kompletno zelene. Kako dunje sve više postaju žute, ta trulež postane vidljiva izvana - a iznutra su onda već praktički kompletno trule. Zato, kad pripremam dunje za kolač i sl. obično sam «prisiljena» izrezati oko 2/3 truleži iz svake dunje da bi mi ostala samo oko 1/3 «zdravog mesa». Baš sam nedavno «mjerila» koliko dunja će mi biti potrebno za kolač: u kuhinju sam donijela preko 3 kg dunja, kad sam ih očistila i izrezuckala svu trulež - imala sam tek nešto više od 1 kg «zdravog mesa»:(
Ako imate zdrave dunje uzmite oko 700 g, pa ih izdinstajte, valjda će na kraju biti 450 g pirea (a ako ga i ima manje, nije problem, u "pužićima" se neće primijetiti «manjak» nadjeva).
Ili možete uzeti oko 1 kg dunja, naribati ih i izdinstati. Onda 450 g smjese uzmite za ove pužiće, a ono što vam ostane možete zamrznuti, upotrijebiti kao namaz za palačinke (na istu foru kao i izdinstane jabuke)...
Dakle, u odgovarajući lonac stavite (neoguljene) naribane dunje, malo vode i malo šećera (možete dodati i komadić maslaca, ali ja ga ne stavljam). Kuhajte na laganoj vatri da se dunje raskaše/raspadnu. Po potrebi dodajte još šećera ili ih samo lagano podlijevajte vodom, miješajte, pazite da smjesa ne zagori.
Dodavanje šećera ovisi o tome kako sladak pire želite. U ovom slučaju, budući da se pireu kasnije dodaje još i želirni šećer, nije potrebno puno šećera.
Ne trebate dodavati puno vode, tek toliko da smjesa ne zagori. Pred kraj, smjesa treba biti čvrsta, tj. tekućina treba ispariti, često miješajte da ne zagori.
Kuhana smjesa bi trebala biti poprilično čvrsta: da kuhača može stajati u njoj. Raskašenu kuhanu smjesu ostavite da se ohladi.

Od navedenih sastojaka zamijesite tijesto, pokrijte ga i ostavite na toplom 20 min. Zatim ga premijesite na pobrašnjenoj podlozi pa ga opet vratite u posudu, pokrijte i ostavite na toplom oko 40 min.
Okrugli lim promjera oko 26-30 cm obložite papirom za pečenje.
Dignuto tijesto razvaljajte na pobrašnjenoj podlozi u pravokutnik veličine oko 60 cm x 35 cm.
Ohlađeni pire dobro pomiješajte sa želirnim šećerom i cimetom. Ravnomjerno ga razmažite po tijestu te po njemu rasporedite i listiće maslaca.
Tijesto narolajte počevši s duže strane. Dobivenu «roladu» narežite na 10ak jednakih komada (ovaj put sam narezala 15 komada).
Narezane «pužiće» složite u lim, prerezana strana okrenuta je prema gore, odnosno dolje.
Pužiće stavite u pećnicu zagrijanu na 180° C i pecite oko 40 min. Ako pužići odozgo prebrzo potamne, pokrijte ih aluminijskom folijom.
Pečene pužiće ostavite da se ohlade.



:)

Savijača od dunja

Nemam nikakav poseban recept za savijaču s dunjama. Ovaj recept je jedan od onih koji se prenose usmenom predajom, ionako se nema što zapisivati jer su sastojci odokativni i malo ih ima, a postupak nije kompliciran (pogotovo ako koristite kupovne kore).
Dakle, sastojci su svedeni na minimum minimuma: naribane dunje, šećer, cimet (možete dodati i vanilin šećer, ja ga ne upotrebljavam), te nešto za «upijanje soka» (ja najčešće koristim pšenični griz ili krušne mrvice; netko upotrebljava npr. mljevene kekse - ali meni ja ta verzija «komplicirana»: em trebam imati kekse doma, em ih trebam još i mljeti:(
Netko dodaje i grožđice i mljevene orahe/lješnjake ( ja to nikad ne upotrebljavam).
Isti ovaj «recept» može se primijeniti za izradu Savijače od jabuka:)
Nisam ljubitelj ovakvih slatkih savijača, ja biram slane, sa sirom:) Zato, kad je riječ o tim slatkim savijačama, kojima se ne veselim, neda mi se razvlačiti kore, nego upotrijebim kupovne. Ove jeseni 5-6 puta radila sam savijaču od dunja i to s kupovnim korama (nekoliko puta radila sam ju i s jabukama - opet s kupovnim korama), ali jednom prilikom, nisam imala drugog posla, zapravo, nisam doma imala kore, pa sam ih «morala» napraviti sama.
Ne smatram se stručnjakom za razvlačenje kora, samouka sam (nitko u mojoj obitelji ne zna razvlačiti kore), ali tijekom posljednjih par godina stekla sam podosta iskustva i zadovoljna sam svojim rezultatima.

Image and video hosting by TinyPic

Nadjev
oko 1,5 kg dunja (ili više)
šećer
cimet
pšenični griz ili krušne mrvice

Vučene kore
oko 250 g glatkog brašna
2 žlice biljnog ulja
1 žlica octa
prstohvat soli
+
biljno ulje za premazivanje

…ili jednostavno upotrijebite pakovanje kupovnih vučenih kora i ignorirajte upute o razvlačenju kora:)


Za nadjev, dunje ogulite i naribajte na ribež za jabuke.
Za tijesto, u posudu stavite sve sastojke i postupno dodavajte vodu, količina vode ovisi o kvaliteti brašna (koliko je sitno mljeveno). Zamijesite glatko tijesto, mijesite ga oko 5 min. Podijelite ga na dva dijela i od svakog oblikujte kuglu.
Kugle premažite uljem sa svih strana i stavite ih na tanjur. Pokrijte ih nekom zagrijanom posudom (zimi ju ugrijem na radijatoru:) i ostavite 20ak min. na sobnoj temperaturi.
Zatim, na lagano pobrašnjenom stolnjaku valjkom razvaljajte svaku kuglu u krug promjera 10-15 cm i s gornje strane ga tanko premažite uljem. Ostavite tijesto da odstoji 20ak min.
Tijesto počnite razvlačiti od sredine, provucite ruke (dlanove, nadlanice, po potrebi i podlaktice) pod tijesto i lagano ga vucite. Zatim strpljivo, lagano i pažljivo nastavite vući krajeve tijesta u svim smjerovima.
Tijesto treba razvlačiti postupno, nikako u samo jednom smjeru.
Ako se dogodi da kora tijekom razvlačenja jako popuca, najbolje da počnete ispočetka: jednostavno sve tijesto skupite na hrpu i ponovno sve zamijesite, oblikujte u kuglu, tijesto će izgledati pomalo žilavo, ali nema veze, stanjite ga valjkom u krug promjera 10ak cm, premažite uljem i ostavite da odstoji – i onda ga ponovno krenite razvlačiti.
Razvučena kora treba biti tanka kao papir, tj. prozirna, da se preko nje vodi stolnjak.
Ako kora ima par manjih rupica, nema veze, to se na pečenoj savijači ionako neće vidjeti.
Odrežite zadebljane krajeve.
Razvučenu koru možete ostaviti par minuta da se suši.
Premažite ju ili otopljenim ohlađenim maslacem ili uljem i onda ju nadjenite nadjevom (polovica naribanih dunja, šećer, cimet, krušne mrvice).
Naravno, ovo bi bolje izgledalo da koru nisam razvlačila na zgužvanom stolnjaku, ali eto...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Neki običavaju rasporediti nadjev na dio razvučene kore, u mojoj obitelji je praksa da nadjev ide na cijelu koru, pa se i ja toga držim.
Savijaču narolajte pomoću stolnjaka, slijepite krajeve tijesta, odrežite višak. Savijaču prebacite u namašteni lim (mjesto spoja okrenite prema dolje).
Na isti način napravite i drugu savijaču (i nadjenite ju ostatkom dunja,...).
Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Savijače odozgo premažite rastopljenim ohlađenim maslacem ili kiselim vrhnjem. Stavite ih u pećnicu zagrijanu na 200 stupnjeva i pecite 40ak min.
Pečene savijače ostavite da se ohlade.

:)

Sir od dunja (tzv. kitnkez)

Baš sam prije par tjedana negdje u nekakvom komentaru pisala da ne volim sir od dunja i nikad nisam došla na ideju da ga napravim. I onda, par dana nakon toga i dalje mi je bilo jasno da ne volim sir od dunja, ali došla sam na ideju da ga napravim. Moja mama voli sir od dunja, ali neda joj se to raditi.
Pa zar nije logično da ga onda, od nas dvije, ide raditi ona koja ga niti voli jesti, a niti je ikad sama došla na ideju da ga napravi? :DDD

Image and video hosting by TinyPic

Znam princip izrade, posvuda se mogu naći recepte, a zapravo su svi isti, jer zna se što je «sir od dunja».
Bit je u tome da dunje treba skuhati da se praktički raspadnu, onda ih ocijediti, pasirati, vagati, dodati im šećer i limunov sok i onda to sve kuhati, pa «oblikovati» i sušiti.

Među receptima koje sam proučavala ima nekih razlika u omjeru šećera i limunovg soka koji se dodaju ispasiranim dunjama.
Obično se dodaje onoliko šećera koliko ima ispasiranih dunja. Ipak, u jednom receptu s Coolinarike (bez brige, znam da nije sve s Coolinarike ni dobro, ni točno, ni kvalitetno…, ali…) na 1250 g ispasiranih dunja ide 1000 g šećera.
Što se mene tiče ja bih na 1250 g dunja stavila 1250 g šećera i dobro, ali, moja mama je prošle godine radila sir prema tom omjeru i sa svakim zalogajem sira konstatirala je da je to preslatko. Iako, to što je sir bio «presladak», uopće joj nije smetalo da ga slisti (ja sam davno ustanovila da ne volim taj sir, pa mi se ni taj mamin nije sviđao i nisam ga jela; a ne sviđa mi se ni ovaj moj).
U većini recepata dunje se operu pa se kuhaju cijele. U mojem slučaju to nije dolazilo u obzir: gore (kod «pužića) sam već napomenula da su dunje iz našeg vrta trule iznutra.
Zato sam ja dunje oprala i onda sam ih rezuckala na komade, kako bih izrezala svu trulež.
Onda sam ih tako narezane kuhala da se raspadaju. Kuhane dunje sam ispasirala i onda sam ih vagala. Imala sam 1750 g smjese. To sam stavila u lonac zajedno s 1600 g šećera (to je bila moja «odokativna» varijanta recepta s manje šećera) i sokom jednog i pol limuna.
A jesmo profitirali što sam stavila 150 g šećera «manje»!
I onda sam to stavila kuhati. Ajmeeeeeeeeeeeee, to se kuhalo i kuhalo i nikad gotovo. Kuhala sam to sat i pol, a to stalno relativno «tekuće». To bi se trebalo zgusnuti da kuhača praktički stoji u tome, tj. da se smjesa razmakne kad se kuhačom prođe po dnu, i da se odvaja od kuhače. Ali moja smjesa nikako da dosegne taj stupanj čvrstoće.
Pred «kraj» (barem sam se ja nadala da će uskoro biti kraj, tj. da će smjesa «postati» dovoljno čvrsta) prskanje je predstavljalo veliki problem. Pa sam smanjila temperaturu na najnižu, pa mi se onda činilo da se to uopće ne kuha, pa sam ju pojačala, pa je opet počelo prskati – i tako sam se igrala s tom temperaturom neko vrijeme. Kad sam zaključila - ne da je smjesa dovoljno čvrsta, nego da to kuham skoro dva sata i da mi je dosta – ja sam to maknula sa štednjaka. Što se čvrstoće tiče, kuhača je donekle stajala u tome, i vidjelo se dno kad sam kuhačom povukla po njemu, ali smjesa nije u potpunosti «otpadala» s kuhače. Ali meni je jednostavno već bilo dosta kuhanja.
Dio smjese razmazala sam u nauljeni lim, na debljinu 6-8 mm (trebalo je svugdje biti 5 mm, ali to baš nije funkcioniralo). Drugi dio smjese rasporedila sam u lagano nauljene «kalupiće» (ako se to tako može nazvati).
Mala digresija: nikad nisam kupila kalupe za tzv. praline, jer meni se neda raditi takve «pralinaste» stvarčice. Gledala sam neke recepte za praline, obično je potrebno veća količina tamne (iliti skupe) čokolade i onda još to čak treba kuhati na pari (a baš mi se da!) i na kraju (u najboljem slučaju) dobijem 30ak majušnih pralinica koje će najvjerojatnije biti smazane za 10ak min. Zato, kad mi trebaju «praline», kupim ih.
A i ti majušni (silikonski) kalupići su stvarno slučaj za sebe: gledam jedan podložak sa 6 majušnih rupica – 50 kn, ako namjeravam raditi praline, valjda će ih biti 30ak, koliko bi mi tih podložaka s po 6 rupa trebalo, tj. koliko bi me to «veselje izrade pralina» koštalo??? Ili drugim riječima: koliko kila pralina mogu kupiti za te novce?
Dakle, nemam kalupe za praline, ali imam «plastificirane podloške» iz kupovnih npr. Kraševih bombonijera. Ne znam kako bih to nazvala, to zapravo nije plastificirano, ali nije ni papirnato. Ako ste vidjeli Kraševu, ili Kanditovu itd. bombonijeru, znate da su čokoladne pralinice brižljivo «utisnute» u odgovarajuće udubine. Zna li netko kako se ti «podlošci» zovu?
Sad čitam svoj opis toga, tako sam to blesavo objasnila, da ne znam bih li ja, da negdje pročitam takav opis, skužila na što se misli.
Nekad sam ljeti zamrzavala vodu u tim «podlošcima iz kutija bombonijera» pa sam imala kocke leda «neobičnih» oblika (znam da se danas mogu kupiti svakakve posudice za led, ali eto…:)
No, nije bitno, svatko može staviti smjesu od dunja kamo god hoće.
I onda se moj sir sušio 30ak sati, na sobnoj temperaturi.
Čini mi se da nisam dosta kuhala smjesu.
Nakon tih 30ak sati sušenja, odlučila sam izvaditi «sir» iz kalupa (od spomenutih bombonijera) - to je bilo jako ljepljivo i gnjecavo.
Ali kad sam počela, onda sam i nastavila to vaditi, jer nije mi se dalo opet sutradan baviti se vađenjem toga.
Onu smjesu koju sam razmazala u lim, namjeravala sam izrezati kalupima za suhe kolače. I izrezala sam ju, ali jako se lijepila za metalne kalupe. Prije rezanja, kalupe sam pokušala nauljiti, pokušala sam ih umakati u vodu, pokušala sam ih čak posipati šećerom prije rezanja – ali od toga svega nije bilo koristi, smjesa je bila nevjerojatno ljepljiva. Ali ja se nisam dala smesti, nastavila sam to rezuckati: nakon svakog rezanja kalup sam obrisala papirnatim ubrusom.
Što se onih komadićaka, koji su ostajali prilikom izrezivanja oblika, tiče, prvotno nisam imala u planu ništa napraviti od toga. Namjeravala sam ih ostaviti da se osuše pa će ih mama smazati (njoj nije bitno kakvi su oblici). Ali kad sam vidjela koliko je to sve gnjecavo i ljepljivo skupila sam smjesu i od nje oblikovala kuglice. Naravno, to se lijepilo za ruke, ali nisam se dala smesti. Kuglice sam uvaljala u kristal šećer.
Image and video hosting by TinyPic

Par kolačića iliti komadića sira:) uvaljala sam u kokos. Jednom sam na tv vidjela da se komadići kitnkeza mogu uvaljati u kokos, i meni se ta ideja svidjela jer volim kokos. Ali, mene nije oduševio okus toga: kokos se zapravo niti ne osjeća, pa sam odustala od toga. A i moja mama je zadnjih godinu-dvije počela nešto izmišljati da joj kokos više nije fin, pa kako će uglavnom ona jesti taj sir, čemu da ga uopće uvaljam u kokos.
Je li normalno da nakon 30ak sati sušenja smjesa bude tako gnjecava da se od nje bez problema mogu oblikovati kuglice?
A i boja mi je nekako sumnjiva. Istina, moj sir nije baš ovako kričavo crven kao na ovim fotkama ali definitivno ima narančastocrvenkastu boju. Kad je moja mama prošle godine radila taj sir, bio je smeđ, i to praktički tamnosmeđ. Bi li sir bio tamniji da sam ga duže kuhala?
No, to može ovisiti i o količini koja se priprema. Ja ne kuham pekmeze, ali promatrala sam kad mama kuha pekmez: ako kuha manju količinu voća, onda je pekmez nekako taman, a ako kuha veću količinu, onda je nekako svjetliji (barem sam ja stekla takav dojam).
No dobro. Sir se sad već par tjedana suši na ormaru. Sada je poprilično čvrst. Na dodir je pomalo ljepljiv, ali nije gnjecav.
Mami se sviđa (i bolje joj je:)

16. 11. 2010.

Indijski kruščići s kupusom/keljem

Ne sjećam se kada sam prvi put probala napraviti "plosnate/palačinkaste" indijske kruščiće pod nazivom «paratha», ali sjećam se da je to bila «prazna varijanta» kruščića, tj. bez nadjeva. I dugo mi je trebalo da evoluiram do neke nadjevene verzije, al´ kad sam jednom počela više ne znam stati:DDD

Prve punjene parathe radila sam prema receptima s Interneta, pa sam ih prvo punila krumpirom (koji volim), a onda graškom (koji, blago rečeno, nikako ne volim).

Ti kruščići su mi se tako svidjeli da se više uopće nisam držala nikakvih recepata (a ni indijske tradicije), nego sam ih punila svim i svačim, uglavnom povrćem koje ne volim (jer volim «tijesto» pa kad je neko povrće iskombinirano s finim tijestom, natjeram se da ga pojedem).

Nisam još isprobala sve varijante nadjeva od povrća. Ima recept za parathe s nadjevom od cvjetače, ali (srećom) nemamo uvrtu posađenu cvjetaču, pa se ne osjećam "prisiljena" isprobavati taj recept. Cvjetača definitivno spada među 5 vrsta povrća koje nikako ne volim, a budući da ju nemamo posađenu u vrtu - ja zasigurno nikad neću doći na ideju da ju kupim kako bih isprobavala recept.

Ali eto, na vrtu imamo posađen grašak, kupus, kelj,... – pa su te vrste povrća brzo našle put do parathe.

Kad sam prvi put radila parathu s nadjevom od kupusa, nisam se držala nikakvog recepta. Bilo je očito da kupus treba izdinstati da omekša, a začinila sam ga po uzoru na recept za nadjev od cvjetače, tj. "u indijskom stilu" (iako to nije obavezno). I ta verzija mi se tako dopala da sam istu stvar radila i s keljem. U međuvremenu sam i na Internetu naišla na "cabage paratha", ali nisam isprobavala te varijanate, držim se svoje:)

Parathe se obično rade od integralnog pšeničnog brašna. Ova varijanta na fotografijama rađena je s običnim pšeničnim brašnom (jer doma nisam imala integralnog), a punjena je kupusom.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



Nadjev
oko 300 g kupusa ili kelja
1 žlica maslaca (ili ghee)
1 čajna žlica sitno naribanog svježeg đumbira
2 češnja češnjaka
1 mani crveni luk
pola čajne žlice mljevenog kumina
pola čajne žlice kurkume
svježa čili papričica (može i mljeveni čili)
(crveni) papar
sol
svježe nasjeckano peršinovo lišće

Tijesto
300 g (integralnog) pšeničnog brašna
1 čajna žlica ulja, ili ghee, ili maslac
voda po potrebi
sol




Za nadjev, kupus ili kelj očistite i narežite (naribajte) na tanke rezance.

Obje vrste luka očistite i sitno nasjeckajte.

U loncu zagrijte maslac (ili ghee) dodajte svježi đumbir i češnjak te ih popržite par sekundi pa dodajte crveni luk. Pržite na laganoj vatri, oko 5 min. miješajući.

Zatim umiješajte kurkumu, papar, nasjeckani čili, kumin, malo soli i kupus (kelj). Sve pržite na laganoj vatri, povremeno miješajući da kupus (kelj) omekša, po potrebi podlijte vodom. Na kraju dodajte peršinovo lišće i začinite po potrebi.

Nadjev ostavite da se ohladi.


Za tijesto, od brašna, malo soli, ulja i vode, zamijesite tijesto koje se ne lijepi. Mijesite ga oko 5 min.

Oblikujte ga u kuglu, pokrijte vlažnom krpom da se ne osuši i ostavite ga da stoji oko pola sata na sobnoj temperaturi.

Nakon pola sata tijesto premijesite i podijelite ga na 10ak jednakih dijelova.

Komad tijesta razvaljajte u krug. Na sredinu kruga stavite oko žlicu nadjeva (to ovisi i o tome na koliko dijelova ste podijelili tijesto, tj. koliko velike kruščiće radite).

Skupite krajeve tijesta oko nadjeva i na vrhu ih slijepite da se ne razdvajaju.

Dobiveni zamotuljak lagano spljoštite dlanom, a onda ga na pobrašnjenoj podlozi, pomoću valjka razvaljajte u krug.


Nemojte upotrebljavati previše brašna za valjanje, a višak lagano otresite s tijesta.

Po Internetu sam vidjela i deblje i tanje razvaljane kruščiće; netko to razvalja na debljinu 2-3 mm, a ima i varijanti debljih od 5 mm. Ja volim deblje, nekako su mi ukusniji kad su «mesnatiji»:)

Tako pripremite svaku «parathu», tj. kruščić.

Kruščiće odlažite na lagano pobrašnjeni stolnjak, nemojte ih stavljati jedan na drugi da se ne zalijepe. Pokrijte ih vlažnom krpom.

Na štednjaku zagrijte suhu tavu (bez masnoće). U nju stavite razvaljani «kruščić» odozgo i oko njega nakapajte malu ulja (ili rastopljeni ghee, ili maragrin). Kruščić pržite na umjerenoj temperaturi da dobije smećkastu koricu. Okrenite ga i popržite i s druge strane (bez dodavanja masnoće).

Kruščiće nemojte pržiti na prejakoj vatri jer bi izvana mogli brzo potamnjeti, a iznutra bi mogli ostati sirovi.

Nakon tog prvog kruščića tava će, naravno, biti malo masna, na tu masnoću stavite idući razvaljani kruščić i opet po njemu i oko njega nakapajte sasvim malo masnoće.

Ne treba koristiti puno masnoće, 1-2 čajne žlice za svaki kruščić bi trebale biti dovoljne.

Kruščiće poslužite tople.

Image and video hosting by TinyPic


Nagrade

Lilly s bloga Angels, dust and feathers dodijelila mi je nagradu «Me encanta tu blog», iz meksičkih sapunica naučila sam dovoljno španjolskog da znam da to u prijevodu znači «Sviđa mi se tvoj blog»:) Hvala Lilly!

Uz nagradu ide i uvjet, treba odgovoriti na postavljena pitanja (ja sam to učinila na svoj osebujni način, kao što dolje možete vidjeti:DDD

Pitanja su sljedeća:
1. Zašto si stvorila blog?
2. Koju vrstu blogova čitaš?
3. Imaš li omiljenu marku dekorativne kozmetike?
4. A odjeće?
5. Koji proizvod dekorativne kozmetike ti je najbitniji?
6. Koju boju najviše voliš?
7. Tvoj parfem?
8. Koji film najviše voliš?
9. Koje države želiš posjetiti i zašto?


Nagradu dodjeljujem blogovima:

1. Delicious for kids

2. Food for thought

3. Jasnas kitchen creations

4. Kuhinjske čarolije

5. La casa de vainilla

6. Laka kuharica

7. Moja mediteranska kuhinja

8. Moje grne

9. Slano i slatko

10. Zorini recepti


Nije određeno na koliko blogova treba pro
slijediti nagradu, pa sam ja to zaokružila na 10:)




Dobitnici trebaju preuzeti ovu fotografiju i staviti ju nekamo na svoj blog (možete ju smanjiti). Zatim trebate napisati post u kojem ćete odgovoriti na navedena pitanja i onda trebate dodijeliti nagradu blogovima koji se vama sviđaju (obavijestite dobitnike putem komentara na njihovim blogovima kako bi mogli preuzeti nagradu).



Slijede moji osebujni odgovori na pitanja...

1. Zašto si stvorila blog?

Onako, bez veze. Ne mogu se pohvaliti da me nešto posebno nadahnulo, moglo bi se reći da je to bilo iz «praktičnih razloga». U to vrijeme bila sam u Coolinarika-fazi i tamo sam unijela nešto više od 180 recepata. Onda sam zaključila da više nisam u Coolinarika-fazi pa sam odlučila maknuti svoje recepte s dotične stranice. Budući da sam imala oko 180 recepata, onako lijepo napisanih s pripadajućom fotkom (nekvalitetnom, ali ipak mojom), zapitala sam se: Što sad s tim? I onda sam zaključila da jednostavno ne mogu svijetu uskratiti te recepte! – jasno vam je da se zajebavam:DDD
Ali nekako u to vrijeme (prije, otprilike, 3 godine) otkrila sam gastro blogove na hrvatskom/srpskom jeziku (neki su postojali već par godina, ali ja do tada nisam znala za njih). Zapravo, onda još nije postojalo puno gastro blogova na hrvatskom/srpskom jeziku (čini mi se da ih je u to vrijeme bilo manje od 5).

Meni se baš dopala ideja da svoje recepte s Coolinarike kopi-pejstam na svoj blog. I tako sam kreirala prvi blog. U to vrijeme sam uglavnom keljila spomenute već napisane recepte na blog pa sam mjesečno unosila i preko 50 recepata, ali počela sam unositi i neke recepte koje nisam bila unijela na Coolinariku. I eto…
Moram napomenuti da se ja tada nisam osjećala privučena nikakvoj gurmanskoj zajednici – do prije par tjedana nisam imala pojma da to uopće postoji. Sad kad znam da to postoji i kad sam skužila kako to funkcionira – zaključila sam da tome niti ne želim pripadati. Da je ta nekakva «privučenost gurmanskoj zajednici» bila «kriterij» - za «odluku» hoću li ili neću kreirati svoj blog - ja definitivno nikad ne bih počela s bloganjem.



2. Koju vrstu blogova čitaš?

Pretežno čitam blogove s gastro-tematikom, ali zaletim se i na druge. Iako, u zadnje vrijeme, pojavilo se puno gastro blogova, i to mi je drago, ali jednostavno ih ne stignem redovito pratiti. Zato sam se u zadnje vrijeme više orijentirala na čitanje postova, a manje na pisanje komentara ispod postova. Često dođem na neki blog, pogledam tekst/recept, spremim ga ako me zanima, ali ne pišem komentar, nego samo produžim dalje, na idući blog. Ovim putem poručujem svima, neka se ne ljute što rijetko pišem komentare.


3. Imaš li omiljenu marku dekorativne kozmetike?

Ne.


4. A odjeće?

Ne. Nastojim nositi odjeću što manje poznatih marki (a ni među njima nemam najdražu).


5. Koji proizvod dekorativne kozmetike ti je najbitniji?

Meni su svi ti proizvodi podjednako nebitni.



6. Koju boju najviše voliš?

Crnu. Volim i plavu, i to podjednako i svjetlije i tamnije nijanse plave boje, ali nikako ne volim ono nešto što se obično definira kao plavo-zeleno, tj. tirkizno. To mi je tako odurna boja da smatram da ni jedna žena (može biti kakva god «prekrasna» glumica, manekenka,… ili "Miss čega god hoće") – ne može izgledati dobro u toj odurnoj boji.


7. Tvoj parfem?

Nemam najdraži parfem. Divim se ljudima koji su u stanju miris parfema «raščlaniti» na 20ak različitih sastojaka/mirisa koji čine taj «miris». Ja imam totalno zakržljali njuh, i ne da nisam u stanju odgonetnuti od kojih se sve «nota» sastoji miris, nego ja nisam u stanju izdvojiti niti jedan jedini sastojak.

Nemam naviku upotrebljavati parfeme, nikad si nisam kupila parfem, obično dobijem neki na poklon (uglavnom mi se ne sviđa, ali darovanom konju ne gleda se u zube). Isto tako, ni ja nikad nisam nikome kupila parfem za poklon, jer nemam pojma što bih kome kupila.

Ne razumijem se u parfeme, ali jednom je moja kolegica analizirala što mi se sviđa i došla je do zaključka da je na volim mladenačke i sportske, nego nekakve napadne, intenzivne mirise.

Čini mi se da je kolegica u pravu, jer je mene jednom oduševio muški miris. U parfumeriji sam isprobavala neke parfeme i nisam skužila da sam zalutala do police s muškim mirisima, i među tim mirisima, našla sam jedan tako dobar, da sam ga skoro kupila – i to sebi! Jednostavno mi se sviđao «na meni», nije me zanimalo kako taj miris funkcionira na nekom muškarcu niti sam ga željela kupiti nekom tipu (a niti sam ikad prije, a niti poslije – srela tipa s tim mirisom).

Ali budući da je miris bio muški, bilo mi je blesavo to kupovati sebi.

Je li to možda neki podsvjesni signal da želim biti muško? To nikako nije točno, jer nikad nisam željela biti muško. Pripovijetka Duga, o klinki koja želi proći ispod duge jer će tada navodno postati dječak - mi je uvijek bila bez veze jer mi nije jasno zašto se ta klinka želi kupati s dječacima u onom nekakvom (blatnjavom) potoku i ponašati se kao jedan od onih neotesanih derana.

Ja sam uvijek bila dama:DDD

Al´ ne jedna od onih koje se oblače na kredit, a skidaju za gotovinu:DDD


8. Koji film najviše voliš?

Ima ih više, a među njima ima i jako puno manje poznatih "glupavih" (televizijskih) filmova kojima sam zaboravila ime.

Sviđaju mi se npr. Najbolji od najboljih I, Prljavi plavci, Otporan na metke, Narc, Razbijač (film koji se na eng. zove Walking tall, a ne onaj neki suludi Demolition man), Teorija kaosa, Mou gaan dou I-III, Nepobjediv, Od kolijevke do groba, Kartel,...

Možda da pojasnim kakve filmove volim: volim relativno glupave (američke) akcijske i kriminalističke filmove sa specijalnim efektima. To su oni filmovi u kojima su glavni likovi npr. dva policajca, oni rješavaju nekakav slučaj, a pritom se veći dio vremena preseravaju i demoliraju sve što se demolirati može. Obožavam scene u kojima autom jure kroz stakla, može i kroz cijelu zgradu, ruše i uništavaju sve pred sobom, autom «skaču» s krova na krov itd. Nisam ovisnik o adrenalinu i nemam želju probati takvo nešto, nego mi je zanimljivo kako je to sve snimljeno (znam da se većina toga danas radi kompjuterski) i kako «spektakularno» djeluje na ekranu. Te filmove obožavam i zato što su glupi: simpatično mi je kako nikad nitko nije (teže) ozlijeđen usred silne akcije, a i radnja im nije zahtjevna pa mogu pustiti mozak na pašu (to mi je važno kod filmova, ne volim one neke «dubokoumne» priče kod kojih moram razmišljati o tome što gledam). Naravno, ne sviđa mi se ama baš svaki od glupavih film.

Uglavnom, tih glupavih filmova ima na tone, a ja slabo pamtim nazive (a brzo ih zaboravim), pa ne mogu sada navesti veći broj onih koji mi se sviđaju.

Ali za divno čudo, uvijek uspijem zapatiti imena filmova koje ne volim – to su uglavnom popularni i razvikani filmovi – pa sam čak i ja zapamtila kako se zovu.

Moram napomenuti da kad su ti specijalni efekti u pitanju, volim samo te akcijsko-kriminalističko-policijske (američke) filmove. Ne volim one neke filmove koje ja nazivam «svemirskima», «vanzemaljskim» «čarobnjačkim» (npr. Ratovi zvijezda, Zvjezdane staze… - nekakvi svemirski brodovi lete naokolo ili se neka dva tipa mlate nekakvim svijetlećim mačevima) ili one neka čudesa tipa Harry Poter, Matrix, Gospodar prstenova itd.

Meni su filmovi o Poteru tako imbecilni da ja to riječima ne mogu izraziti: kad onaj klinac s naočalama u "togi/halji" (kakve kod nas obično nose diplomirani studenti na promocijama), leti na metli – meni je to tako blesavo da se čak tome ne mogu niti smijati, to je jednostavno krajnje glupo! Pokušala sam gledati prvi dio iz serije tih filmova, ali meni je to sve bilo tako idiotski da sam brzo odustala.

A tek Matrix! Meni je to tako dosadan i glup film da to ne mogu opisati (vidjela sam prvi dio, ostale ne bih gledala ni pod prisilom).

O Gospodaru prstenova uopće ne znam što bih rekla, znam da je tamo onaj neki lik s velikim ušima… - meni je to sve krajnje suludo.

Dakle, volim filmove prilikom čijeg gledanja mogu pustiti mozak na pašu, ali ne volim komedije (često mi nije jasno čemu se uopće svi ti ljudi smiju) i one neke crtiće (npr. Šrek; ajme koja je to idiotarija!).

Horore ne volim, ali ne zato što su mi strašni, nego zato što su mi glupi. Ali ipak, oni na mene djeluju utješno, jer znam da nema šanse da će mene ikad u životu ganjati neki pomahnitali ubojica, oni ganjaju mlade djevojke manekenskog izgleda koje su obavezno obučene u vruće (traper) hlačice i gornji dio majušnog bikinija, i većinom okolo hodaju bose (npr. kroz šumu). Budući da ja nikad ne hodam okolo tako obučena, a ni ne običavam hodati bosa kroz šumu – nemam se čega bojati!

Kad smo već kod horora, a i drugih filmova, ja nisam u stanju uživjeti se u film. Moja mama se npr. pokriva po glavi kad gleda neki strašni film. Ja se ne pokrivam po glavi, zašto bih?. Ako neki tip sjecka neku curu na ekranu, dobro – to nije nešto što bih željela proživjeti, niti bih to poželjela nekome drugome, niti bih ja željela nekoga tako sasjeckati - to se događa na ekranu, i ja to gledam, ali ne vidim razlog da se uživljavam u to. Zar bi mene trebalo biti strah toga što vidim na ekranu?

Svi su valjda čuli za frazu, «kroz jedno uho unutra, kroz drugo van». Kod mene je stvar slična s gledanjem filmova, možda bi se za moje gledanje filmova moglo reći «kroz jedno oko unutra, kroz drugo van» - ok, to glupo zvuči, jer ne može nešto izaći kroz oko, ali ja film pogledam i ne razmišljam o tome, brzo zaboravim što sam vidjela, ne vežem se ni uz sadržaj ni uz likove. Zato i volim gledati te «glupave» filmove: pustim mozak na pašu i ne moram razmišljati.

Povremeno pogledam i neki ozbiljniji kriminalistički film, eventualno (psihološki) triler, ali za gledanje toga moram biti odmorna i usredotočena (ne mogu pustiti mozak na pašu).

Kako rekoh, ne volim dubokoumne filmove, te tzv. ljubavne, romantične, emocionalne,... Takvi filmovi često osvajaju Oscare ili barem nakupe hrpetine nominacija. Ja od tih filmova bježim glavom bez obzira!

U svojem životu vidjela sam dovoljno Oscarom nagrađenih filmova – da mogu zaključiti kakvi to filmovi dobivaju Oscare – to su filmovi kakvi se meni uopće ne sviđaju. Zato sada znam: ako je neki film nominiran za Oscara, prema mojim "kriterijima" - to najvjerojatnije nije film koji bi se meni sviđao. Vidim da je broj osvojenih Oscara ili nominacija većini ljudi preporuka za gledanje filma – kod mene Oscari imaju potpuno suprotni učinak. Ne kažem da više uopće ne gledam filmove koji osvajaju Oscare, pogledam neki, ako me zanima priča. Iako, poučena svojim iskustvima s filmovima koji su dobili Oscara, često se riktam po onome «što je veći broj Oscara film osvojio, manje su šanse da će mi se svidjeti».

Kad je o Oscarima riječ, ne izbjegavam samo one filmove koji su osvajali Oscare kao «najbolji filmovi», izbjegavam sve filmove koji su dobivali Oscare u bilo kojoj kategoriji i koji su bili nominirani u kojoj god kategoriji (glavni i sporedni glumci/glumice, redatelji, producenti, scenarij,…).

Među najglupljim i najdosadnijim filmovima koje sam gledala, a koji su osvajali Oscare u kojekakvim kategorijama su: Engleski pacijent, Pijanist, Titanic, Chikago, Forest Gump, Sati, Bolje ne može, Vrtlog života, Život je lijep, Čudovište, Miris žene, Erin Brokovich, Mala miss Amerike, Genijalni um, Monster's Ball, Studengora,… dalo bi ih se nabrojiti još par, ali «starijeg godišta», jer zadnjih par godina, gledanje filmova koji su dobivali Oscare - zaista sam svela na minimum minimuma.

Neki od «Oscarskih» filmova koje ja nikad ne namjeravam pogledati su: Avatar (ne znam je li mi gluplje to što je to nekakvo animirano čudo, ili zato što je to čudo stvarno osvajalo Oscare!), Slumdog Millionaire, Capote, Milk, The Blind Side, La Vie En Rose, The Reader,…

Kad sam već kod dubokoumnih filmova, kad se tek sjetim onih silnih europskih filmova – mrak mi pada na oči! A oni neki filmovi Woddyja Allena su slučaj za sebe – meni je to sve skroz glupo i nebulozno.


9. Koje države želiš posjetiti i zašto?

Ne volim putovati. Prije sam maštala o tome koja mjesta bih posjetila, ali sada bih bila zadovoljna da nikamo ne putujem.



12. 11. 2010.

Pita od mlinaca (bez kuhanja)


Radila sam već neke varijacije na temu zapečenih mlinaca (čini mi se da i negdje na blogu imam neki recept s vrhnjem/mileramom, povrćem,…). Te moje varijante uvijek su uključivale kuhanje mlinaca. Ovaj recept sam pokupila usmenom predajom i preradila ga po svom ukusu; sviđa mi se, jer mlince ne treba kuhati:)
Ja, naravno, upotrebljavam kupovne mlince, ali tko ima naviku raditi ih kod kuće, može ih upotrijebiti i za ovaj recept.
Znam da u raznim krajevima «mlinci» mogu značiti svašta. Moja baka naziv «mlinac/mlinci» upotrebljava za tri stvari: vučene kore za savijače zove «mlinci za savijače», razvaljano tijesto za npr. domaće rezance njoj je također «mlinac», ali (srećom) i ovi mlinci, na koje se misli, u ovom receptu njoj su također «mlinci».
Dakle, u ovom receptu misli se na suhe, hrskave komade tijesta - koji se inače kuhaju i prelijevaju masnoćom, najčešće od pečenja te se poslužuju kao prilog (drugim riječima, to su oni mlinci iz recepta za npr. «puricu s mlincima»:)

Image and video hosting by TinyPic

Sastojci
250-300 g (kupovnih) mlinaca
700 g svježeg kravljeg sira
3 jaja
200 ml mlijeka
sol, papar

Umutite jaja s mlijekom, dodajte zdrobljeni sir i začinite. U smjesu natrgajte mlince i dobro promiješajte.
Lim za pečenje namastite pa ulijte smjesu.
Stavite u pećnicu zagrijanu na 200 stupnjeva i pecite oko pola sata da odozgo lagano porumeni.

:)
Krajem ljeta radila sam par varijacija na temu ove pite. Jedna od njih (ona koju sam se sjetila pofotkati:) uključivala je blitvu, paprike, rajčice, začinsko bilje, nasjeckani češnjak, svježi, tvrdi i dimljeni sir,…

Image and video hosting by TinyPic

:)
Nedavno sam pokušala napraviti i slatku varijantu, ali ja ne volim takav tip slastica (a pogotovo ne volim sir u slatkom izdanju:( pa mene "slatka pita" nije oduševila… ali tko hoće, nek´ proba: sol i papar zamijenite šećerom.

07. 11. 2010.

Sočni kuglof od ananasa

U originalu (u časopisu Tajne kuhinje, prosinac 1997.) ovo je «Kolač od mrkve», valjda zato što se u smjesu stavljaju 3 velike naribane mrkve (iako sadrži još i ananas, jabuku,…).

Ja ne volim mrkvu. Ni u slanim ni u slatkim jelima. Ne mogu se pohvaliti da sam u stanju «raspoznati» ima li mrkve u nekom biskvitu, ali kad znam da je ima, nastojim izbjeći taj kolač.

Ukoliko ne znam da ima mrkve u kolaču, probam ga, ali još nisam naišla na takav kolač s mrkvom koji bi mi se sviđao. Prema dosadašnjim iskustvima, uvijek kad sam pojela neki kolač s mrkvom – ja sam zaključila da se meni kolač ne sviđa i prije nego su mi rekli da u tom kolaču ima mrkve.

Moja mama je, dok sam bila mala, radila nekakve kuglice od mrkve: bile su narančaste i uvaljane u kristal šećer: te kuglice spadaju na listu najgorih kolača koje sam jela.

I tako, ovo, u mojoj izvedbi, nije kolač s mrkvom.

Vjerojatno je čudno što sam uopće radila ovaj kolač, budući da ne volim sastojak po kojem je nazvan cijeli kolač. Ali u receptu se upotrebljava i ananas iz kompota: radila sam već neke biskvite s ananasom (koji volim) i ti kolači su zaista bili sočni. Zato me zanimalo koliko je ovaj «biskvit» sočan.

A što se mrkve tiče: ono što mi se ne sviđa, uvijek mogu zamijeniti ili izbaciti iz recepta:)

Igrom slučaja, na raspolaganju sam imala jabuke. Jabuke nisu adekvatna zamjena za mrkvu, ali ionako nisam ciljala na to da mrkvu doslovno zamijenim nečim, nego sam, eto tako, upotrijebila još 2 jabuke, da se nađu:) da popunim «praznine» u biskvitnoj smjesi;D

Dakle, u originalu se upotrebljavaju 3 velike mrkve i 1 velika jabuka - ja sam upotrijebila 3 velike jabuke (bez mrkve:DDD

Ne znam kakav je kolač u varijanti s mrkvom, ali ovaj moj je definitivno sočan, to nije jedan od onih biskvitno-suhonjavih kolača. Moja varijanta je vjerojatno još i sočnija, zato što nisam upotrijebila mrkve, nego jabuke (uz ananas koji kolaču ionako daje sočnost).

Što se šećera tiče, ne upotrebljavam smeđi šećer pa sam uz šećer u prahu upotrijebila bijeli šećer kristal.

U smjesu se još dodaju orasi i grožđice. Ja ne volim ni orahe ni grožđice, pa orahe nisam uopće upotrijebila, a umjesto grožđica upotrijebila sam suhi ananas (čini mi se da dobro paše uz onaj iz kompota; ali moglo bi i neko drugo suho voće).


Image and video hosting by TinyPic

Sastojci
3 jaja
200 g šećera u prahu
100 g smeđeg šećera (ili bijelog šećera kristala)
250 ml ulja (suncokretovog; ja sam upotrijebila biljno)
250 g ananasa iz kompota, ocijeđenog, narezanog na kockice
3 velike naribane jabuke (ili 3 velike naribane mrkve i 1 velika naribana jabuka)
250 g oštrog brašna
50 g kokosovog brašna
2 čajne žlice sode bikarbone (ukupno 10ak g)
1 čajna žlica praška za pecivo (oko 5 g)
1 čajna žlica cimeta
na vrhu noža muškatnog oraščića
75 g kockica suhog ananasa (ili grožđice)
(100 g nasjeckanih oraha)



Izmiksajte obje vrste šećera s jajima. Polako dodavajte ulje i izmiksajte.

Dodajte ananas, naribane jabuke (ili 3 mrkve i 1 jabuku) pa promiješajte kuhačom.

U drugoj posudi pomiješajte brašno, kokosovo brašno, sodu, prašak i začine pa sve kuhačom umiješajte u gornju smjesu. Dodajte sitno nasjeckani suhi ananas (ili grožđice i nasjeckane orahe).

Kalup za kuglof namastite i pobrašnite, ulijte smjesu.

Stavite u pećnicu zagrijanu na 180 stupnjeva i pecite 60-80 min. Ako odozgo jako potamni, pokrijte folijom.

Kolač ostavite da se hladi 10ak min. u kalupu, a onda ga istresite i ostavite da se potpuno ohladi.


05. 11. 2010.

Popečci od kelja/kupusa i heljdine kaše

U originalu, ovi popečci rade se od kelja, ali ja sam ih već radila i sa svježim kupusom, svodi se na isto…

Već duže vrijeme planiram isprobati varijantu s ječmenom kašom umjesto heljdine, ali još nije došla na red…


Image and video hosting by TinyPic

Sastojci
100 g heljde (heljdin(sk)e kaše)
500 g kelja (ili kupusa)
1 češanj sitno nasjeckanog češnjaka
2 čajne žlice svježeg naribanog đumbira
2 čajne žlice crvene mljevene slatke paprike
pola čajne žlice (slatkog) curryja u prahu
na vrhu noža muškatnog oraščića
1 žlica nasjeckanog svježeg vlasca (ili drugog začinskog bilja)
sol, papar
+
krušne mrvice ili pšenična krupica (griz) ili brašno…
masnoća za prženje


Heljdu isplahnite toplom vodom pa ju ocijedite. Stavite ju u lonac zajedno s 200 m vode i malo soli, uključite štednjak i ostavite da zakuha. Zatim smanjite vatru i kuhajte 10ak min. da omekša, povremeno promiješajte. Nemojte ju raskuhati.

Kuhanu heljdu ocijedite, isplahnite hladnom vodom i ostavite ju u cjedilu da se cijedi.


Kupus/kelj očistite i narežite na tanje rezance. U loncu zakuhajte vodu, posolite ju pa dodajte kelj/kupus. Kuhajte oko 5 min., da omekša. Kuhano povrće ocijedite i isplahnite hladnom vodom. Prvo ga ostavite u cjedilu da se malo ocijedi, a onda rukama istisnite što više tekućine iz njega.


Heljdinu kašu stavite u posudu pa dodajte dobro ocijeđeni kelj/kupus i sve ostale sastojke (začinite solju i paprom).

Smjesi postupno dodavajte krušne mrvice ili krupicu ili brašno i miješajte smjesu rukama da se sastojci dobro povežu - da dobijete jednoličnu masu.

Trebate dobiti relativno čvrstu smjesu od koje ćete oblikovati popečke.

Potrebna količina mrvica/krupice/brašna ovisno o tome koliko ste ocijedili kupus/kelj, meni obično treba više od 100 g «suhih sastojaka» (najčešće upotrebljavam pšeničnu krupicu). U smjesu možete umijesiti i (napola usitnjene) zobene pahuljice.

Pripremljenu smjesu ostavite da odstoji oko pola sata.


Od smjese oblikujte popečke. Uvaljajte ih u mrvice ili brašno ili krupicu.

Ovaj put moja varijanta je malo «unaprijeđena»: dio popečaka uvaljala sam u pomiješani svijetli i tamni sezam, a dio u zobene pahuljice.

Popečke stavljajte na zagrijanu masnoću i pržite sa svake strane na laganoj vatri da porumene.


02. 11. 2010.

Kolač od cikle i krumpira

Neki poznanici pitali su me zar u zadnje vrijeme nisam gledala tv, jer na blogu nema mojih osebujnih postova vezanih uz nešto što sam vidjela na tv:)
Točno je da u zadnje vrijeme baš ne gledam tv. A domaću produkciju, koja me inače inspirira na pisanje postova – ionako slabo gledam (ako ste pogledali nešto od toga, ne morate ni pitati zašto to rijetko gledam).
Bilo je nekih stvarčica koje sam htjela prokomentirati, ali nisam odmah, pa više nisu bile aktualne, i tako…
Ni ovo što ću danas spomenuti baš i nije aktualno, ali još traje, pa recimo da je aktualno…
Prije par tjedana počeo je nekakav reality show. Sad znam da time nisam ništa rekla, jer na hrv. kanalima imate toliko tih showova da baš moram specificirati na koji točno mislim. Mislim na onaj o izboru manekenki na RTL-u.
To sad već traje neko vrijeme, a ja nikako da to pogledam (koja šteta!). Jedino što sam vidjela, je da RTL svako malo «reklamira» da ne smijemo propustiti novu epizodu toga u nedjelju na večer (kako ja baš uvijek uspijem to propustiti?).
Uglavnom, tijekom te «reklame» prikazuju inserte iz dotične emisije, i prije par dana vidjela sam nešto što mi je probudilo pažnju: nekakva cura cmizdri i nekome na mobitel govori da je netko hoće ošišati i pofarbati joj kosu(!).
Ne znam na kakvom ja planetu živim, ali ja nekako imam dojam da manekenke žive od toga da ih friziraju, šminkaju, farbaju,…, tj. da im non stop mijenjaju imidž u svrhu fotografiranja, modnih revija itd. Shvaćam li ja možda posao manekenki krivo?
No, s obzirom na moje shvaćanje meni nikako jasno zašto je ta ženska cmizdrila. Je li ona očekivala da će stalno imati istu frizuru i istu boju kose? Kako onda ona zamišlja taj posao manekenke, modela,…?
S druge stane, možda cura pršti od samopouzdanja i zna da njoj ta boja kose i ta frizura najbolje stoje i što će njoj tamo neki stilisti i kreatori (čije revije bi trebala nositi) govoriti kako treba izgledati na reviji – ako ona zna da najbolje izgleda baš onako kako izgleda(?!). A opet, može li netko s nekom frizurom i bojom kose izgledati tako dobro da ama baš nikad ništa ne mora mijenjati? Ja nisam stručnjak pa ne znam, a s obzorom na moje laičko shvaćanje manekenskog posla (s kojim nemam ama baš nikakvog iskustva) – meni se ipak čini da je nerealno da netko tko se želi baviti manekenskim poslom, očekuje da će non stop ima istu frizuru i boju kose. Ili?
Dalo bi se sad raspravljati o tome o koliko dramatičnim promjenama je riječ. Ali nekoj curi koja se misli baviti manekenstvom trebalo bi biti normalno da za neku reviju ili fotkanje mogu od nje tražiti da bude spremna da ju frizeri ili ošišaju na ćelavo ili pofarbaju u zeleno itd. A dizajner može manekenku na pistu poslati i posve golu – ako je tako zamislio «svoju kolekciju». Meni nije jasno zar te cure očekuju da će one same sebi raditi styling za modne revije i snimanja – neovisno o dizajneru, stilistima…
Tko je ovdje lud?

Ne znam kako drugi, ali ja se nikad nisam htjela baviti manekenstvom (ali zato sam imala drugačije "fiksne ideje", o tome neki drugi put:)
Ja ne volim kad mi netko drugi govori što bih trebala nositi ili kako bih se trebalo oblačiti – svejedno radi li se o minimalnim ili drastičnim promjenama imidža (ali kako rekoh, nekome tko se misli baviti manekenstvom, to bi trebalo biti normalno).
Već sam spominjala da ne volim tzv. shopping, iliti kupovanje odjeće, obuće, asesoara,… A još više mrzim kad taj shopping uključuje pratnju neke (ženske) osobe, tj. mrzim ići u shopping u pratnji kolegica, prijateljica,… Meni se kosa diže na glavi kad me uvjeravaju da mi neka krpa, koju ja ne bih nosila ni po doma (u svoja četiri zida) – odlično stoji.
Kad kupujem odjeću, kupujem ono što se meni sviđa: svejedno je li to trenutno moderno ili ne. Nikad ne kupujem nešto što se meni ne sviđa – pritom me uopće nije briga koliko je to nešto moderno i koliko milijuna žena diljem svijeta to upravo sada nosi (samo zato što je to sada moderno).
Jedan od najimbecilnijih argumenata za kupnju odjeće mi je kad mi netko kaže »to se sad nosi» - od takve odjeće bježim!
Odluke o minimalnoj ili drastičnoj promjeni vlastitog imidža mogu donijeti samo ja. Nisam baš sklona drastičnim promjenama (ili bismo možda prvo trebali definirati što je drastično?).
Kad sam imala 19 godina, odlučila sam se ošišati (ne sama – odlučila sam otići frizeru). Prije tog šišanja, skoro 10 godina imala sam dugu kosu, obično do pola leđa. Ali meni je došlo da to skratim, i to poprilično, plan mi je bio da kosa bude tako kratko da ne moram (ne mogu) vezati kosu u rep. Ali nisam željela baš neku totalno kratku (kvazi «mušku» frizuru). U nekom časopisu iskopala sam staru fotku J. Aniston na kojoj ona ima onu neku frizuru za koju sam čitala da je bila poprilično popularna. Iako, u to vrijeme kad sam ja u starom časopisu iskopala tu fotku, Anistonka više nje bila tako ošišana (onda je već imala dugu ravnu kosu). Ali meni nije bio cilj oponašanje Anistonke (seriju «Prijatelji» ionako nisam gledala, meni je to bilo bez veze), pa sam odlučila imati frizuru s te fotke (neovisno o trendovima i mišljenjima drugih ljudi).
I tako je mene frizerka ošišala kako sam rekla, a napomenula sam i da me ipak ošiša na kraće, nego što je to Anistonka na fotki imala (meni se Anistonkina kosa na fotki ipak činila predugačkom – s obzirom na to kakvu sam ja dužinu kose htjela).
Ja sam bila prezadovoljna frizurom, sviđalo mi se što frizura nije «ozbiljna» ni «stroga» nego je asimetrična, onako malo razbarušena, više nisam morala/mogla vezati rep. I ni najmanje me nije brinulo to što takva frizura «sad više nije u modi» (- Anistonka je tako bila ošišana prije par godina).
I pojavim se ja tako ošišana, početkom rujna, nakon ljetnih praznika – na faksu (počelo je vrijeme ispitnih rokova i baš sam se spremala položiti par ispita i upisati 2. godinu studija).
Uđem ja u WC u prizemlju faksa i kad tamo: 5-6 kolegica koje sam znala s predavanja! Samo što nisu pale u nesvijest kad su me vidjele! Sa svih strana zapljuštali komentari:
Ajmeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee!
Što si to napravila???????????????
Pa ošišala si se!!!!!!!!!!!!!!!!
Kak´ je kratko!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
A jedna je zavapila i : Pa zaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaašto?
Meni uopće nije bila jasna njihova reakcija.
Znale smo s godinu dana (upoznale smo se tijekom prve godine faksa), ali baš nisam bila niti nešto bliska s tim kolegicama.
Kolegicama, s kojima sam se intenzivno družila, «pokazala» sam svoju novu frizuru par dana ranije, bile su (pozitivno) iznenađene, ali ne i šokiran ko´ ove s kojima sam se praktički znala samo «iz viđenja».
Ove "iz viđenja" nisu mogle doći k sebi! Ali ne zato što su mislile da mi je ta frizura užasna, staromodna i ne-trendy, nego zato što su bile šokirane da sam se mogla ošišati «na tako kratko». Kasnije su se priviknule i rekle da mi dobro stoji, ali nikao im nije bilo jasno kako sam mogla dati odrezati «onu dugu kosu». Jedna od njih je komentirala da sam dala odrezati preko 20 cm kose, to je otprilike točno, jer sam prije tog šišanja imala kosu do polovine leđa, ili možda i malo dužu, a sada mi je sezala, otprilike, do ispod brade. Ali meni to nije bilo nikakvo traumatično iskustvo: mala sam dugu kosu, sad imam kratku, i što s tim?
Čak se našla jedna kolegica koja je moj postupak prokomentirala kao totalno nerazuman i to je pojasnila svojom konstatacijom koja meni dan-danas nema veze s mozgom; da ju citiram: «Ja to ne bih mogla, pa ja sam emocionalno vezana uz svoju kosu!».
Ta izjava spada među najimbecilnije koje sam u životu čula.
Znam da sam ja fizički «povezana» sa svojom kosom: zato što raste na mojoj glavi. Ali ja ne osjećam nikakve (sentimentalne) emocije prema svojoj kosi! Zar bih trebala???
Dotična kolegica imala je dugu kosu, i sjećam se da je ona i kasnijih godina faksa stalno imala kosu do pola leđa – ali meni u glavu ne ide kako netko može biti emocionalno vezan za svoju kosu?! Ja sam totalno nesposobna za takve emocije!
Normalno je da svatko svaki dan izgubi i po 100 vlasi. Ne znam kako je dotična kolegica izlazila na kraj s tim gubitkom (budući da je emocionalno vezana uz svoju kosu); valjda je svakoj pojedinoj vlasi organizirala sprovod. Dobro, sad sam malo pretjerala:))) Ali meni nikao nije jasno kako netko može biti emocionalno vezan za svoju kosu.
Ne znam kako se osjećaju ljudi koji izgube kosu zbog neke bolesti, ili u procesu liječenja,… pretpostavljam da je traumatično, kao da gubiš kontrolu, događa se nešto na što ne možeš utjecati, kao da ništa nije u tvojoj moći...
No dobro, da se vratim reality «traženju manekenki»…
Još uvijek mi nije jasno kako netko može toliko dramiti oko šišanja/farbanja/friziranja, i to netko tko se misli baviti manekenstvom – jel´ to normalno?
Najbolje mi je što te tamo stylinge manekenki rade neki razvikani stilisti, koji (valjda) znaju što je u trendu – pa kako je većini (mladih) cura ionako neopisivo bitno da stalno budu u trendu – u čemu je onda problem?
Puno žena plaća masne novce za savjete stilista ili se prijavljuje na neke imbecilne emisije u kojima im «poznati stilisti» totalno mijenjaju imidž. A ovdje nekakve «wanna be» manekenke cmizdre kad u sklopu svog posla dobiju besplatni «makeover» – a ako se namjeravaju baviti manekenstvom, «makeovere» će dobivati i po par puta dnevno, za svaku reviju, snimanje,… (još će zato biti i plaćene).
Još jednom: Tko je ovdje lud?
No dobro, ima tu i treća strana koju treba promotriti. Većini tih cura valjda je jasno da su «na tv» i da se moraju pobrinuti da ih gledatelji zapamte. A budući da je «svaka reklama, dobar reklama», nema ništa loše u tome da nekoga pamte kao «onu koja je cmizdrila na mobitel jer ju hoće šišati i farbati(!)». Razni su načini da si osiguraš besmrtnost.
Dobro, kod mene to s izazivanjem pozornosti baš i ne pali jer sam previše nezainteresirana za taj reality show: sjećam se tog inserta u kojem je ta nekakva cura cmizdrila, znam da je imala ravnu, svijetlu kosu, ali ne bih ju prepoznala da ju vidim, jednostavno nisam zapamtila lice.
Zapravo, ne znam ni kako ta cura na kraju izgleda, jesu li ju ošišali i pofarbali?

:)
Ne sjećam se što sam još zanimljivo vidjela na tv. Kako rekoh, domaću produkciju jako slabo gledam, pa ne znam što bih od toga prokomentirala.
No, na pamet mi pada (američka) serija Sons of anarchy koja se prikazuje na HTV. Ukratko, radi se o motorističkoj bandi. Mene takve "bande" ne privlače, svojevremeno sam pratila kanadsku seriju The last chapter (o motorističkoj bandi), ali prestala sam to gledati i ne znam je li to ikad privedeno nekom kraju. Primijetila sam da su većini te motorističke bande jako cool. Nedavno sam slušala nekakve dvije tinejdžerke koji su ti bajkeri iz dotične serije baš super i cool i kako je takav život super… - budući da su to mišljenje izrazile neke klinke, nisam se puno obazirala, ali neki dan mi dođe 30godišnja kolegica i počne me uvjeravati kakvi su to cool frajeri (na moje čuđenje, nije se zajebavala, nego je to najozbiljno mislila). Dotična serija je gledljiva, bolja je od većine onoga što nam se svakodnevno servira na tv, ali nije mi jasno zašto većina ima nekakav romantičan pogled na te motorističke bande. Meni tu nije ništa cool, ja te likove iz serije doživljavam kao hrpu okorjelih kriminalaca.
A dobro...

Da se malo dotaknem i turske serije 1001 noć? Vidjela sam 2-3 epizode toga i meni je totalni misterij što ju tu zanimljivo. Kad sam vidjela to čudo, čak sam više počela cijeniti one silne meksičke sapunjare. A mojoj mami je serija fantastična…
Sad sam se sjetila nečega! Znam da su već neki napravili cijeli popis kolača/jela koja će raditi za Božić ili barem (intenzivno) razmišljaju o tome već više od mjesec dana. U mojoj obitelji nikad nije bio običaj početi s tim par mjeseci prije Božića pa i ja nikako ne počinjem razmišljati o tome prije prosinca – tamo negdje oko 10. prosinca počnem popisivati namjernice koje ću trebati i onda krenem s tim… Ali neki dan otkrila sam stari CD s receptima i na njemu čak imam 2-3 recepta za suhe kolače (kakve radim jedino za Božić i Uskrs). I među tim silnim receptima nađem «1001 noć – kolačiće». Naravno da me to odmah asociralo na priču o «pravoj» Šeherezadi (a i na ovu seriju koja s tom pričom sadržajno nema veze). Virnula sam u recept, ali nije po mojem ukusu i nemam namjeru isprobavati ga.
Ipak, tu priči nije kraj: spomenula ja kolegici da sam nabasala na taj recept. Na moje zgražanje ona se totalno raspametila za tim receptom i zaključila je da joj ga moram dati i da ga ona obavezno mora isprobati – i to sve je zaključila prije nego sam joj uopće stigla napomenuti o kakvom kolaču se radi ili spomenuti sastojke.
I sve to samo zato što se kolači zovu 1001 noć, a ona je pasionirana obožavateljica te serije.
Znam da ljudi imaju svakakve (glupe) kriterije kad biraju koje će recepte isprobavati. Donedavno sam smatrala da je najgluplji kriterij biranje recepta prema tome kakva je fotka kraj recepta (jer, prema mojim iskustvima, fotka kraj recepta često nema veze s jelom koje navodno prikazuje). A sad sam saznala da postoji i, prema mojem mišljenju, gluplji kriterij: isprobavanje recepta zato što nosi naziv po seriji ili priči.
Ja trenutno ne pratim ni jednu seriju, a i kad bih redovito gledala nešto takvo, ne mogu si zamisliti kakva bi to serija trebala biti da bih ja išla isprobavati jelo koje slučajno nosi naziv kao i ta serija.
:)
Oni koji su se uspjeli probiti kroz hrpu mojih nebuloza, stigli su i do današnjeg recepta (oni "pametni" su, pretpostavljam, preskočili moje nebuloze i otišli direktno na recept:)

Kolač od cikle i krumpira
Recept je s njemačke Oetkerove stranice (nisam provjeravala ima li ga i na hrvatskom i srpskom Oetkeru).
Uglavnom se držim originalnog recepta, ali nemam običaj kombinirati one vrste brašna koje se navode u receptu (150 g integralnog pšeničnog i 100 g pirovog brašna); najčešće koristim samo oštro pšenično brašno. Što se cikle tiče, trebalo bi ju skuhati, ali meni se to neda, pa ju pečem u pećnici.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic
Tijesto
250 g brašna (samo pšenično oštro ili neka kombinacija)
175 g margarina/maslaca
50 g svježeg kravljeg sira
na vrhu noža praška za pecivo
malo soli

Nadjev
500 g krumpira
1 kg cikle
sol

Preljev
4 jaja
200 g kiselog vrhnja
80 g naribanog parmezana (ili nekog drugog sira)
1 čajna žlica kukuruznog škroba (Gustin)
sol, papar
muškatni oraščić
2 žlice svježeg nasjeckanog peršinovog lišća




Za tijesto, u posudu stavite brašno, narezani margarin/maslac i ostale sastojke. Rukama ili pomoću miksera (svrdlastim nastavcima za tijesto) zamijesite tijesto. Po potrebi, možete dodati malo vrhnja ili mlijeka, ako se sastojci ne povezuju. Tijesto oblikujte u kuglu i zamotajte u foliju, stavite ga u hladnjak na pola sata.
Za nadjev, neoguljeni krumpir skuhajte u posoljenoj vodi, ocijedite ga, prelijte hladnom vodom i ostavite da se ohladi.
Ciklu također skuhajte u posoljenoj vodi, ocijedite ju, prelijte hladnom vodom i ostavite da se ohladi.
Ja ciklu pečem u pećnici: operem ju, svaki komad posebno zamotam u aluminijsku foliju i složim na lim.
Zamotuljke bi trebalo složiti na lim tako da mjesto gdje se spaja folija, bude okrenuto prema gore, inače bi, tijekom pečenja, sok koji ispušta cikla, mogao kapati na lim, a na njemu će zagorjeti – pa onda poslije treba ribati lim. Bilo bi dobro lim obložiti papirom za pečenje.
Lim stavim u pećnicu zagrijanu na 200ak stupnjeva i ostavim da se peče, nešto više od sat vremena, ovisno o veličini cikle (probam je li dovoljno mekana). Pečenu ciklu ostavim da se ohladi (foliju možete skinuti odmah ili kad se cikla ohladi).

Ohlađeni krumpir i ciklu ogulite i narežite na okrugle ploške debljine 3-4 mm.
Kalup s obručem na skidanje (24-26 cm promjera) namastite.
Tijesto razvaljajte i njime obložite kalup, podignite rubove tijesta da prekriju stranice kalupa (oko 5-6 cm visine). Dno nabockajte vilicom.
Aluminijsku foliju natrgajte na trake širine oko 4 cm.
Trake poredajte po ruba kalupa, pa ih pritisnite da drže tijesto na mjestu: uz rub kalupa, da tijekom pečenja ne spuzne.
Složeno tijesto stavite u pećnicu zagrijanu na 200 stupnjeva i pecite 20ak min. Izvadite iz pećnice i ostavite da se malo ohladi.

Maknite foliju s rubova tijesta.
Na tijesto naizmjence slažite red cikle i krumpira: počnite i završite slojem cikle.
Za preljev, pomiješajte sve sastojke i prelijte ga po složenom povrću.
Stavite u pećnicu zagrijanu na 160 stupnjeva i pecite 60 minuta.
Pečeni kolač ostavite da se hladi 10ak min., a onda skinite obruč.