Kolač od cikle i krumpira

Neki poznanici pitali su me zar u zadnje vrijeme nisam gledala tv, jer na blogu nema mojih osebujnih postova vezanih uz nešto što sam vidjela na tv:)

Točno je da u zadnje vrijeme baš ne gledam tv. A domaću produkciju, koja me inače inspirira na pisanje postova – ionako slabo gledam (ako ste pogledali nešto od toga, ne morate ni pitati zašto to rijetko gledam).

Bilo je nekih stvarčica koje sam htjela prokomentirati, ali nisam odmah, pa više nisu bile aktualne, i tako…

Ni ovo što ću danas spomenuti baš i nije aktualno, ali još traje, pa recimo da je aktualno…

Prije par tjedana počeo je nekakav reality show. Sad znam da time nisam ništa rekla, jer na hrv. kanalima imate toliko tih showova da baš moram specificirati na koji točno mislim. Mislim na onaj o izboru manekenki na RTL-u.

To sad već traje neko vrijeme, a ja nikako da to pogledam (koja šteta!). Jedino što sam vidjela, je da RTL svako malo «reklamira» da ne smijemo propustiti novu epizodu toga u nedjelju na večer (kako ja baš uvijek uspijem to propustiti?).

Uglavnom, tijekom te «reklame» prikazuju inserte iz dotične emisije, i prije par dana vidjela sam nešto što mi je probudilo pažnju: nekakva cura cmizdri i nekome na mobitel govori da je netko hoće ošišati i pofarbati joj kosu(!).

Ne znam na kakvom ja planetu živim, ali ja nekako imam dojam da manekenke žive od toga da ih friziraju, šminkaju, farbaju,…, tj. da im non stop mijenjaju imidž u svrhu fotografiranja, modnih revija itd. Shvaćam li ja možda posao manekenki krivo?

No, s obzirom na moje shvaćanje meni nikako jasno zašto je ta ženska cmizdrila. Je li ona očekivala da će stalno imati istu frizuru i istu boju kose? Kako onda ona zamišlja taj posao manekenke, modela,…?

S druge stane, možda cura pršti od samopouzdanja i zna da njoj ta boja kose i ta frizura najbolje stoje i što će njoj tamo neki stilisti i kreatori (čije revije bi trebala nositi) govoriti kako treba izgledati na reviji – ako ona zna da najbolje izgleda baš onako kako izgleda(?!). A opet, može li netko s nekom frizurom i bojom kose izgledati tako dobro da ama baš nikad ništa ne mora mijenjati? Ja nisam stručnjak pa ne znam, a s obzorom na moje laičko shvaćanje manekenskog posla (s kojim nemam ama baš nikakvog iskustva) – meni se ipak čini da je nerealno da netko tko se želi baviti manekenskim poslom, očekuje da će non stop ima istu frizuru i boju kose. Ili?

Dalo bi se sad raspravljati o tome o koliko dramatičnim promjenama je riječ. Ali nekoj curi koja se misli baviti manekenstvom trebalo bi biti normalno da za neku reviju ili fotkanje mogu od nje tražiti da bude spremna da ju frizeri ili ošišaju na ćelavo ili pofarbaju u zeleno itd. A dizajner može manekenku na pistu poslati i posve golu – ako je tako zamislio «svoju kolekciju». Meni nije jasno zar te cure očekuju da će one same sebi raditi styling za modne revije i snimanja – neovisno o dizajneru, stilistima…

Tko je ovdje lud?

Ne znam kako drugi, ali ja se nikad nisam htjela baviti manekenstvom (ali zato sam imala drugačije "fiksne ideje", o tome neki drugi put:)

Ja ne volim kad mi netko drugi govori što bih trebala nositi ili kako bih se trebalo oblačiti – svejedno radi li se o minimalnim ili drastičnim promjenama imidža (ali kako rekoh, nekome tko se misli baviti manekenstvom, to bi trebalo biti normalno).

Već sam spominjala da ne volim tzv. shopping, iliti kupovanje odjeće, obuće, asesoara,… A još više mrzim kad taj shopping uključuje pratnju neke (ženske) osobe, tj. mrzim ići u shopping u pratnji kolegica, prijateljica,… Meni se kosa diže na glavi kad me uvjeravaju da mi neka krpa, koju ja ne bih nosila ni po doma (u svoja četiri zida) – odlično stoji.

Kad kupujem odjeću, kupujem ono što se meni sviđa: svejedno je li to trenutno moderno ili ne. Nikad ne kupujem nešto što se meni ne sviđa – pritom me uopće nije briga koliko je to nešto moderno i koliko milijuna žena diljem svijeta to upravo sada nosi (samo zato što je to sada moderno).

Jedan od najimbecilnijih argumenata za kupnju odjeće mi je kad mi netko kaže »to se sad nosi» - od takve odjeće bježim!

Odluke o minimalnoj ili drastičnoj promjeni vlastitog imidža mogu donijeti samo ja. Nisam baš sklona drastičnim promjenama (ili bismo možda prvo trebali definirati što je drastično?).

Kad sam imala 19 godina, odlučila sam se ošišati (ne sama – odlučila sam otići frizeru). Prije tog šišanja, skoro 10 godina imala sam dugu kosu, obično do pola leđa. Ali meni je došlo da to skratim, i to poprilično, plan mi je bio da kosa bude tako kratko da ne moram (ne mogu) vezati kosu u rep. Ali nisam željela baš neku totalno kratku (kvazi «mušku» frizuru). U nekom časopisu iskopala sam staru fotku J. Aniston na kojoj ona ima onu neku frizuru za koju sam čitala da je bila poprilično popularna. Iako, u to vrijeme kad sam ja u starom časopisu iskopala tu fotku, Anistonka više nje bila tako ošišana (onda je već imala dugu ravnu kosu). Ali meni nije bio cilj oponašanje Anistonke (seriju «Prijatelji» ionako nisam gledala, meni je to bilo bez veze), pa sam odlučila imati frizuru s te fotke (neovisno o trendovima i mišljenjima drugih ljudi).

I tako je mene frizerka ošišala kako sam rekla, a napomenula sam i da me ipak ošiša na kraće, nego što je to Anistonka na fotki imala (meni se Anistonkina kosa na fotki ipak činila predugačkom – s obzirom na to kakvu sam ja dužinu kose htjela).

Ja sam bila prezadovoljna frizurom, sviđalo mi se što frizura nije «ozbiljna» ni «stroga» nego je asimetrična, onako malo razbarušena, više nisam morala/mogla vezati rep. I ni najmanje me nije brinulo to što takva frizura «sad više nije u modi» (- Anistonka je tako bila ošišana prije par godina).

I pojavim se ja tako ošišana, početkom rujna, nakon ljetnih praznika – na faksu (počelo je vrijeme ispitnih rokova i baš sam se spremala položiti par ispita i upisati 2. godinu studija).

Uđem ja u WC u prizemlju faksa i kad tamo: 5-6 kolegica koje sam znala s predavanja! Samo što nisu pale u nesvijest kad su me vidjele! Sa svih strana zapljuštali komentari:

Ajmeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee!

Što si to napravila???????????????

Pa ošišala si se!!!!!!!!!!!!!!!!

Kak´ je kratko!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

A jedna je zavapila i : Pa zaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaašto?

Meni uopće nije bila jasna njihova reakcija.

Znale smo s godinu dana (upoznale smo se tijekom prve godine faksa), ali baš nisam bila niti nešto bliska s tim kolegicama.

Kolegicama, s kojima sam se intenzivno družila, «pokazala» sam svoju novu frizuru par dana ranije, bile su (pozitivno) iznenađene, ali ne i šokiran ko´ ove s kojima sam se praktički znala samo «iz viđenja».

Ove "iz viđenja" nisu mogle doći k sebi! Ali ne zato što su mislile da mi je ta frizura užasna, staromodna i ne-trendy, nego zato što su bile šokirane da sam se mogla ošišati «na tako kratko». Kasnije su se priviknule i rekle da mi dobro stoji, ali nikao im nije bilo jasno kako sam mogla dati odrezati «onu dugu kosu». Jedna od njih je komentirala da sam dala odrezati preko 20 cm kose, to je otprilike točno, jer sam prije tog šišanja imala kosu do polovine leđa, ili možda i malo dužu, a sada mi je sezala, otprilike, do ispod brade. Ali meni to nije bilo nikakvo traumatično iskustvo: mala sam dugu kosu, sad imam kratku, i što s tim?

Čak se našla jedna kolegica koja je moj postupak prokomentirala kao totalno nerazuman i to je pojasnila svojom konstatacijom koja meni dan-danas nema veze s mozgom; da ju citiram: «Ja to ne bih mogla, pa ja sam emocionalno vezana uz svoju kosu!».

Ta izjava spada među najimbecilnije koje sam u životu čula.

Znam da sam ja fizički «povezana» sa svojom kosom: zato što raste na mojoj glavi. Ali ja ne osjećam nikakve (sentimentalne) emocije prema svojoj kosi! Zar bih trebala???

Dotična kolegica imala je dugu kosu, i sjećam se da je ona i kasnijih godina faksa stalno imala kosu do pola leđa – ali meni u glavu ne ide kako netko može biti emocionalno vezan za svoju kosu?! Ja sam totalno nesposobna za takve emocije!

Normalno je da svatko svaki dan izgubi i po 100 vlasi. Ne znam kako je dotična kolegica izlazila na kraj s tim gubitkom (budući da je emocionalno vezana uz svoju kosu); valjda je svakoj pojedinoj vlasi organizirala sprovod. Dobro, sad sam malo pretjerala:))) Ali meni nikao nije jasno kako netko može biti emocionalno vezan za svoju kosu.

Ne znam kako se osjećaju ljudi koji izgube kosu zbog neke bolesti, ili u procesu liječenja,… pretpostavljam da je traumatično, kao da gubiš kontrolu, događa se nešto na što ne možeš utjecati, kao da ništa nije u tvojoj moći...

No dobro, da se vratim reality «traženju manekenki»…

Još uvijek mi nije jasno kako netko može toliko dramiti oko šišanja/farbanja/friziranja, i to netko tko se misli baviti manekenstvom – jel´ to normalno?

Najbolje mi je što te tamo stylinge manekenki rade neki razvikani stilisti, koji (valjda) znaju što je u trendu – pa kako je većini (mladih) cura ionako neopisivo bitno da stalno budu u trendu – u čemu je onda problem?

Puno žena plaća masne novce za savjete stilista ili se prijavljuje na neke imbecilne emisije u kojima im «poznati stilisti» totalno mijenjaju imidž. A ovdje nekakve «wanna be» manekenke cmizdre kad u sklopu svog posla dobiju besplatni «makeover» – a ako se namjeravaju baviti manekenstvom, «makeovere» će dobivati i po par puta dnevno, za svaku reviju, snimanje,… (još će zato biti i plaćene).

Još jednom: Tko je ovdje lud?

No dobro, ima tu i treća strana koju treba promotriti. Većini tih cura valjda je jasno da su «na tv» i da se moraju pobrinuti da ih gledatelji zapamte. A budući da je «svaka reklama, dobar reklama», nema ništa loše u tome da nekoga pamte kao «onu koja je cmizdrila na mobitel jer ju hoće šišati i farbati(!)». Razni su načini da si osiguraš besmrtnost.

Dobro, kod mene to s izazivanjem pozornosti baš i ne pali jer sam previše nezainteresirana za taj reality show: sjećam se tog inserta u kojem je ta nekakva cura cmizdrila, znam da je imala ravnu, svijetlu kosu, ali ne bih ju prepoznala da ju vidim, jednostavno nisam zapamtila lice.

Zapravo, ne znam ni kako ta cura na kraju izgleda, jesu li ju ošišali i pofarbali?

:)

Ne sjećam se što sam još zanimljivo vidjela na tv. Kako rekoh, domaću produkciju jako slabo gledam, pa ne znam što bih od toga prokomentirala.

No, na pamet mi pada (američka) serija Sons of anarchy koja se prikazuje na HTV. Ukratko, radi se o motorističkoj bandi. Mene takve "bande" ne privlače, svojevremeno sam pratila kanadsku seriju The last chapter (o motorističkoj bandi), ali prestala sam to gledati i ne znam je li to ikad privedeno nekom kraju. Primijetila sam da su većini te motorističke bande jako cool. Nedavno sam slušala nekakve dvije tinejdžerke koji su ti bajkeri iz dotične serije baš super i cool i kako je takav život super… - budući da su to mišljenje izrazile neke klinke, nisam se puno obazirala, ali neki dan mi dođe 30godišnja kolegica i počne me uvjeravati kakvi su to cool frajeri (na moje čuđenje, nije se zajebavala, nego je to najozbiljno mislila). Dotična serija je gledljiva, bolja je od većine onoga što nam se svakodnevno servira na tv, ali nije mi jasno zašto većina ima nekakav romantičan pogled na te motorističke bande. Meni tu nije ništa cool, ja te likove iz serije doživljavam kao hrpu okorjelih kriminalaca.

A dobro...

Da se malo dotaknem i turske serije 1001 noć? Vidjela sam 2-3 epizode toga i meni je totalni misterij što ju tu zanimljivo. Kad sam vidjela to čudo, čak sam više počela cijeniti one silne meksičke sapunjare. A mojoj mami je serija fantastična…

Sad sam se sjetila nečega! Znam da su već neki napravili cijeli popis kolača/jela koja će raditi za Božić ili barem (intenzivno) razmišljaju o tome već više od mjesec dana. U mojoj obitelji nikad nije bio običaj početi s tim par mjeseci prije Božića pa i ja nikako ne počinjem razmišljati o tome prije prosinca – tamo negdje oko 10. prosinca počnem popisivati namjernice koje ću trebati i onda krenem s tim… Ali neki dan otkrila sam stari CD s receptima i na njemu čak imam 2-3 recepta za suhe kolače (kakve radim jedino za Božić i Uskrs). I među tim silnim receptima nađem «1001 noć – kolačiće». Naravno da me to odmah asociralo na priču o «pravoj» Šeherezadi (a i na ovu seriju koja s tom pričom sadržajno nema veze). Virnula sam u recept, ali nije po mojem ukusu i nemam namjeru isprobavati ga.

Ipak, tu priči nije kraj: spomenula ja kolegici da sam nabasala na taj recept. Na moje zgražanje ona se totalno raspametila za tim receptom i zaključila je da joj ga moram dati i da ga ona obavezno mora isprobati – i to sve je zaključila prije nego sam joj uopće stigla napomenuti o kakvom kolaču se radi ili spomenuti sastojke.

I sve to samo zato što se kolači zovu 1001 noć, a ona je pasionirana obožavateljica te serije.

Znam da ljudi imaju svakakve (glupe) kriterije kad biraju koje će recepte isprobavati. Donedavno sam smatrala da je najgluplji kriterij biranje recepta prema tome kakva je fotka kraj recepta (jer, prema mojim iskustvima, fotka kraj recepta često nema veze s jelom koje navodno prikazuje). A sad sam saznala da postoji i, prema mojem mišljenju, gluplji kriterij: isprobavanje recepta zato što nosi naziv po seriji ili priči.

Ja trenutno ne pratim ni jednu seriju, a i kad bih redovito gledala nešto takvo, ne mogu si zamisliti kakva bi to serija trebala biti da bih ja išla isprobavati jelo koje slučajno nosi naziv kao i ta serija.

:)

Oni koji su se uspjeli probiti kroz hrpu mojih nebuloza, stigli su i do današnjeg recepta (oni "pametni" su, pretpostavljam, preskočili moje nebuloze i otišli direktno na recept:)

Kolač od cikle i krumpira

Recept je s njemačke Oetkerove stranice (nisam provjeravala ima li ga i na hrvatskom i srpskom Oetkeru).

Uglavnom se držim originalnog recepta, ali nemam običaj kombinirati one vrste brašna koje se navode u receptu (150 g integralnog pšeničnog i 100 g pirovog brašna); najčešće koristim samo oštro pšenično brašno. Što se cikle tiče, trebalo bi ju skuhati, ali meni se to neda, pa ju pečem u pećnici.

Tijesto
250 g brašna (samo pšenično oštro ili neka kombinacija)
175 g margarina/maslaca
50 g svježeg kravljeg sira
na vrhu noža praška za pecivo
malo soli

Nadjev
500 g krumpira
1 kg cikle
sol

Preljev
4 jaja
200 g kiselog vrhnja
80 g naribanog parmezana (ili nekog drugog sira)
1 čajna žlica kukuruznog škroba (Gustin)
sol, papar
muškatni oraščić
2 žlice svježeg nasjeckanog peršinovog lišća




Za tijesto, u posudu stavite brašno, narezani margarin/maslac i ostale sastojke. Rukama ili pomoću miksera (svrdlastim nastavcima za tijesto) zamijesite tijesto. Po potrebi, možete dodati malo vrhnja ili mlijeka, ako se sastojci ne povezuju. Tijesto oblikujte u kuglu i zamotajte u foliju, stavite ga u hladnjak na pola sata.

Za nadjev, neoguljeni krumpir skuhajte u posoljenoj vodi, ocijedite ga, prelijte hladnom vodom i ostavite da se ohladi.

Ciklu također skuhajte u posoljenoj vodi, ocijedite ju, prelijte hladnom vodom i ostavite da se ohladi.

Ja ciklu pečem u pećnici: operem ju, svaki komad posebno zamotam u aluminijsku foliju i složim na lim.
Zamotuljke bi trebalo složiti na lim tako da mjesto gdje se spaja folija, bude okrenuto prema gore, inače bi, tijekom pečenja, sok koji ispušta cikla, mogao kapati na lim, a na njemu će zagorjeti – pa onda poslije treba ribati lim. Bilo bi dobro lim obložiti papirom za pečenje.
Lim stavim u pećnicu zagrijanu na 200ak stupnjeva i ostavim da se peče, nešto više od sat vremena, ovisno o veličini cikle (probam je li dovoljno mekana). Pečenu ciklu ostavim da se ohladi (foliju možete skinuti odmah ili kad se cikla ohladi).

Ohlađeni krumpir i ciklu ogulite i narežite na okrugle ploške debljine 3-4 mm.

Kalup s obručem na skidanje (24-26 cm promjera) namastite.

Tijesto razvaljajte i njime obložite kalup, podignite rubove tijesta da prekriju stranice kalupa (oko 5-6 cm visine). Dno nabockajte vilicom.

Aluminijsku foliju natrgajte na trake širine oko 4 cm.

Trake poredajte po ruba kalupa, pa ih pritisnite da drže tijesto na mjestu: uz rub kalupa, da tijekom pečenja ne spuzne.

Složeno tijesto stavite u pećnicu zagrijanu na 200 stupnjeva i pecite 20ak min. Izvadite iz pećnice i ostavite da se malo ohladi.

Maknite foliju s rubova tijesta.

Na tijesto naizmjence slažite red cikle i krumpira: počnite i završite slojem cikle.

Za preljev, pomiješajte sve sastojke i prelijte ga po složenom povrću.

Stavite u pećnicu zagrijanu na 160 stupnjeva i pecite 60 minuta.

Pečeni kolač ostavite da se hladi 10ak min., a onda skinite obruč.