Rascvjetana torta s višnjama

Još malo (puno) o Medoviku…

…već mi ga je puna kapa!
Bez brige, nisam ga ponovno radila, jednom je bilo dovoljno (a s obzirom na nova saznanja – jednom je bilo i više nego dovoljno). Nisam ga morala raditi ni taj jedan put, ali svake godine napravim (barem) jednu takvu pitu koju uključuje valjanje kora i pečenje na obrnutoj strani lima (iako korama neće biti ama baš ništa, ako ih pečete na pravoj strani lima, tj. u limu) – ja ne volim takve kolače, ali u mojoj okolini su jako popularni, pa se onda žrtvujem i jednom godišnje napravim ili Mađaricu, ili Medenu pitu itd. Ove godine odlučila sam žrtvovati se već u siječnju i u sklopu Kuvarijacija napraviti Medovik, pa sam za cijelu 2010. gotova s izradom pita.

I tako sam ja početkom siječnja isprintala recept, iako onda još nisam bila sigurna hoću li raditi tu pitu. Ali sredinom siječnja crkao mi je kompjuter i kuhanje je postalo pravi podvig: većina recepata mi je u kompjuteru – a kompjuter na popravku.
I jedne subote odlučila sam napraviti Medovik, jer se uz ovaj razlog (da odgulim izradu pite za 2010. godinu), javio još jedan razlog: recept za Medovik je bio jedan od rijetkih koji sam imala isprintan.

Izvještaj o pripremi Medovika unijela sam naknadno, kad je kompjuter popravljen. I stalno sam imala u planu pročitati i druge izvještaje o izradi Medovika, ali nikako da nađem vremena.
Ipak, 25. veljače (bolje ikad, nego nikad) konačno sam imala vremena i bacila se na posao. Čitam ja jedan post za drugim, i ne vjerujem: većina izvještava o problemima s vrhnjem, o pokušajima spašavanja, ili o koracima koje su poduzeli još u startu – kako ne bi došlo do problema s vrhnjem. I meni sine: I ja sam imala apsolutno isti problem, ali uz taj problem, ja sam imala još jedan malecki problem: ja nisam imala pojma da ja imam problem s vrhnjem!

Da krenem otpočetka: u receptu piše da kiselo vrhnje (nije naveden postotak masnoće) treba pomiješati sa šećerom kristalom. Moja iskustva s vrhnjem govorila su mi da će se šećer rastopiti i da će dobivena smjesa biti tekuća; ok, tako mora biti, ja nisam imala razloga vjerovati da je to "problem". I prilikom izrade kreme u to sam se i uvjerila: krema je bila nešto gušća, nego smjesa za palačinke, tj. bila je tekuća (koristila sam vrhnje s 12 % mm i kristal šećer). Ali meni tu ništa nije bilo čudno. Mene je ta krema podsjećala na maminu kremu za «krivu» Mađaricu. Krema za tu Mađaricu ne bazira se na isprženom šećeru, nego se skuha krema od mlijeka, brašna, šećera… i ta krema je tekuća i njome se, dok je još vruća, zalijevaju kore. A budući da su kore tvrde, one upiju tekućinu, a «ostatak» kreme se stvrdne – ja sam fakat vjerovala da je to cilj i kod Medovika.
I mene tekuća krema od vrhnja i šećera uopće nije smela: ja sam samo šibala pečene kore jednu na drugu i zalijavala ih kremom. Pritom sam na svaku koru nanijela tek toliko kreme da pokrije koru – da sam nanijela više, ta krema bi se cijedila na sve strane; a i sa svake strane kore ostavila sam oko 2 cm prazno, pa kad sam sloj kreme poklopila idućom korom, tu koru sam sasvim lagano pritisnula dlanovima pa se onaj tanki sloj kreme «rasporedio» i na ona 2 cm koja sam ostavila bez kreme – i ponavljam, meni nije bila ništa čudno u takvom nanošenju kreme, kad jednom godišnje radim Mađaricu, radim ju na takav način (i moja mama i baka su uvijek tako radile Mađaricu, jer krema je tekuća kao što je bilo i ovo moje vrhnje sa šećerom za Medovik).
Ja sam očito totalno sjebala kremu od vrhnja, a nisam to ni znala! Možda blesavo zvuči, ali iako mi se kolač nije sviđao (nikakvo čudo, jer ne volim pite), ali ja sam bila uvjerena da je meni taj kolač uspio: kore su upile svu kremu i kad je kolač prenoćio u hladnjaku meni je izgledalo da je krema od vrhnja čak čvršća, nego same kore – meni su kore izgledale kao da su se rastopile u vrhnju. Oni koji su probali kolač, čak su hvalili kore jer su bile «tanke i topile su se u ustima», ne znam trebaju li kore za Medovik biti takve, ali kremu sam očito totalno zaj…

I nikako mi ne ide u glavu kako sam s totalno sjebanom kremom uspjela napraviti pitu koja mi je tako dobro izgledala!
U prvom postu o Medoviku bila sam zauzeta opisom svoje «neljubavi» prema takvim kolačima pa nisam spomenula da iako mi se okus kolača nije svidio, sviđalo mi se kako izgleda: tanke kore, tanak sloj kreme; baš lijepa pita.

Ali kad je krema čisti promašaj – očito je onda i kompletan kolač čisti promašaj.

Nemam sad tu recept za Medovik i ne sjećam se piše li tamo koliko gusta krema mora biti. Sjećam se da piše da se krema ne smije miksati mikserom, i nisam ju miksala mikserom, samo sam ju kratko promiješala pjenjačom, tek toliko da se šećer rastopi – i dobila sam spomenutu juhu (točnije: nešto što liči na krem-juhu).

Meni sad nije jasno kako su svi drugi znali da trebaju dobiti «čvrstu» kremu? Očito razlog treba tražiti u mojem neiskustvu (s pitama). Osjećam se prilično balavo, ali ja sam fakat mislila da krema treba biti tako tekuća (očito je istina ono što kažu: misliti je drek znati).

Sjetila sam se da tamo na Coolinariki (odakle je recept) ima hrpa komentara i recept je iznimno popularan. Možda će blesavo zvučati: ja sam si isprintala recept od tamo, ali komentare nisam ni pogledala. Ni inače ne čitam komentare pod receptima na Coolinariki, davno sam odustala od toga; jer: kad se recept pojavi prvih 20-30 komentara, to su obično «pohvalni komentari na neviđeno» (neviđeno znači da ti osobe koje su ostavile komentar nikada nisu niti radile niti jele nešto takvo). Nakon tih komentara, polako krenu i «komentari na viđeno» (tj. komentari onih koji isprobalo recept); ali i ti komentari su pomiješani s komentarima onih koji opet komentiraju na neviđeno – pa bih se ja onda morala probijati kroz 100tinjak raznorazni komentara ne bih li možda, slučajno, našla koji iole koristan komentar – meni se to neda, pa idem linijom manjeg otpora: komentare uopće ne gledam. I tako nemam pojma jeli na Coolinariki dotaknuta problematika spomenute «tekuće kreme». Možda odem to vidjeti tamo, ali moram se psihički pripremiti na probijanje kroz onu «komentarsku šumu».

Osim toga što ne razumijem kao su drugi znali da trebaju dobiti čvrstu kremu, nije mi jasno ni kako se samo od kiselog vrhnja i kristal šećera uopće može dobiti čvrsta krema; ja ne znam kako bih to napravila. Ali to se očito može: recept na Coolinariki je popularan (rekoh da nisam čitala komentare, ali sudeći po broju komentara i onim tamo statistikama, tj. koliko je puta recept pregledan, isprintan… - očito je popularan) i svi ga rade, i svi su oduševljeni - pa to valjda znači i da svima uspije. A stekla sam i dojam da ga osoba koja ga je stavila na Coolinariku često radi i super je i uvijek uspije itd. itd. itd.

Kako svima tamo na Coolinariki uspijeva napraviti tu kremu kako treba, i to samo od dva sastojka: od kiselog vrhnja i kristal šećera? A ovdje na blogovima je to pravi podvig i većina poseže za raznoraznim trikovima (kombiniraju masnoću kiselog vrhnja, dodaju slatko vrhnje, šlag…, šećer u prahu, kremfix, mijenjaju omjere sastojaka…). Kaj blogove prati loša karma? Ili?

Ili je to jedna od onih situacija kada se podrazumijeva da u receptu treba modificirati ama baš sve, jer nema šanse da prema originalnom receptu jelo uspije?
To je karakteristično za situacije poput sljedeće:
- kod kolegice probaš neko «savršeno jelo»,
- i ona ti da recept,
- i onda ti to radiš doma,
- ali nema šanse da ti uspije jer je kolegica tebi namjerno dala recept u kojem nešto fali ili omjeri ne štimaju – tako da koliko god puta ti radiš to jelo, tebi nikad ne uspije,
- a kad se konzultiraš s kolegicom, ona uvijek tvrdi da sve radi točno onako kako je navedeno u receptu koji ti je dala i njoj svaki put uspije,
- a kolegica zna da nema šanse da ti napraviš jelo kako treba, jer ti je dala «krivi» recept
- i onda ona gušta – dok se ti diviš njezinom uratku, koji ti «nisi u stanju napraviti» iako ga radiš prema «istom» receptu kao i ona.


Taj dan kad sam čitala postove o Medoviku, naišla sam i na najnoviji: Tadeja je dan prije napisala post o «Medoviku na popravnom» pa sam pročitala i njezin post u kojem se ona dotaknula problematike «tekuće kreme».

Ja sam taj dan toliko bila pod dojmom postova o Medoviku da sam svoju zabezeknutost, koja se odnosila na čvrstoću kreme, ispoljila pod Tadejinim postom u svojem kilometarskom komentaru. Tadeja, ispričavam se što sam tako razvukla taj komentar.
Ali meni fakat nije bilo jasno kako sam mogla biti u takvoj zabludi: svima je bilo jasno da krema ne smije biti tekuća i ako su ipak «napravili» tekuću kremu, nastojali su spasiti stvar (ili su odustali od izrade kolača); i moja krema je bila tekuća, ali ja nisam imala pojma da krema ne smije biti takva - i nisam imala potrebu spašavati stvar.

Kaže se da, kad si svjestan da imaš problem - praktički si riješio pola problema. A kamo spadam ja koja uopće nisam imala pojma da imam problem?


Nekad mi se čini da moja glupost nema granica, naime, ovdje još nije kraj Saneline sage o Medoviku.

Jedna kolegica je vidjela moj post o Medoviku, a ona voli takve kolače, i baš joj se sviđa i zaključila je da će ga raditi.
Onda se ona konzultirala sa mnom i o korama i o kremi (to je bilo prije, nego sam ja pročitala druge postove o Medoviku). I pitala me kolegica, kakva krema treba biti, a ja njoj lijepo, samouvjereno objašnjavam: «Pomiješaš vrhnje sa šećerom, ali ne puno, samo da se šećer rastopi, ali krema ti je na kraju tekuća, nije ti to čvrsto i kremasto, to se razlijeva». I objasnim ja njoj kako sam ja šibala slojeve kore i zalijevala ih kremom: «Na svaku koru staviš samo malo kreme, tek da pokrije koru, a i sa svake strane kore možeš ostaviti oko 2 cm prazno, pa kad sloj kreme poklopiš idućom korom, tu koru sasvim lagano pritisni dlanovima pa će se onaj tanki sloj kreme «rasporediti» i na ona 2 cm koja nisi premazala kremom».

I sada moram poslati ženi mail i objasniti joj da sam živjela u totalnoj zabludi i da sam ja totalno sjebala kremu i da je samim time i moj cijeli kolač totalan promašaj – i neka ignorira sve što sam rekla, a ako stvarno namjerava raditi kolač, neka prouči iskustva s iz drugih postova o Medoviku i neka «sklepa» nekakvu čvrstu kremu.

Ja očito nisam kompetentna da ikome dijelim savjete.

Meni se i dalje sviđa kako je moj Medovik izgledao, te me i dalje fascinira što sam s totalno sjebanom kremom uspjela napraviti nešto što je izgledalo kao «prava pita» (medene kore su se svima sviđale jer su bile totalno mekane, ali okus kreme od vrhnja nije skoro nikoga oduševio; ne znam kakav okus bi krema imala da je bila čvršća).

Vidjela sam neke uratke u kojima je među korama po prst kreme: nema šanse da bih ja onu svoju kremu u tolikom sloju nalijala na koru, ona bi jednostavno curila na sve strane. Moja krema nije bila u takvom agregatnom stanju da bi se dala razmazivati, nego se «razlijevala», tj. ja sam kremom prelijevala kore. Prst debeo sloj kreme dobila bih jedino da sam uzela duboki lim pa onda na svaku koru nalijala kremu u debelom sloju; ali čini mi se da bi meni u tom slučaju kore tonule na dno, a krema bi sa strane probijala na površinu; onda bi kore bile dolje, a krema gore; čini mi se da ni to ne bi dobro ispalo jer kore ne bi mogle ravnomjerno upiti kremu.

Još dok sam mislila da mi je kolač uspio, nisam imala namjeru raditi ga opet; sada kad znam da je to bio totalni promašaj - definitivno nemam namjeru raditi ga opet.
Iako, i dalje me fascinira kako tamo po Coolinariki, gdje je recept omiljen i uspješan, svi uspijevaju napraviti čvrstu kremu isključivo od kiselog vrhnja i kristal šećera, ali ja nemam namjeru eksperimentirati.


: )


No, evo me konačno i kod «pitaste» torte; «pitaste» zato, što se radi od kora koje podsjećaju na npr. kore za Mađaricu (i slične pite). Iako stalno ponavljam da ne volim pite i takve «preokrenute kore» (kore koje se peku na preokrenutom limu), te kore mi se sviđaju u ovakvim tortama u kombinaciji s puno kreme i voća. Na prvom blogu imam recept za Cvjetnu tortu s lubenicom, a radila sam ju već i s malinama i breskvama, a umjesto šlaga već sam stavljala i kremu od pudinga (u ohlađeni kuhani puding, umiksala sam margarin; klasika).

Ovaj put sam u smjesu za kore dodala i kakao, malo za promjenu: )

Rascvjetana torta s višnjama



Tijesto
500 g brašna
200 g šećera u prahu
200 g margarina
3 žlice kakaa
pola čajna žlice praška za pecivo
1 žlica rakije
oko 4 žlice kiselog vrhnja

Nadjev
700 ml biljnog šlaga
200 g kiselog vrhnja
2 žlice meda
80 ml mlijeka
1 staklenka kompota od višanja (sačuvati 200 ml soka iz kompota)
šećer u prahu


Zamijesite tijesto, zamotajte kuglu tijesta u foliju i ostavite da odstoji 30 min. u hladnjaku. Izvadite tijesto iz hladnjaka i podijelite ga na 5 jednakih kugli.

Pripremite kalup za kuglof, koji gore ima rub koji podsjeća na cvijet. Ako nemate takav kalup, od kartona izrežite šablonu u obliku cvijeta, oko 24 cm promjera.




Uzmite kuglu tijesta i razvaljajte ju.
Na tijesto stavite kalup za kuglof ili šablonu (promjera 24 cm, ili koliko velike kore želite) i nožem režite tijesto oko kalupa ili oko šablone.


Tijesto nabockajte vilicom.
Papir za pečenje stavite u lim, a na njega stavite nabockano tijesto i pecite 10-12 min. u pećnici zagrijanoj na 175 stupnjeva.
Postupak ponovite i s preostalim tijestom. Pečene kore ostavite da se ohlade.


Za nadjev, višnje ocijedite, sačuvajte 200 ml soka.

Biljni šlag izmiksajte, dodajte mu med i vrhnje pa sve dobro izmiksajte.
Smjesu podijelite na dva (jednaka) dijela.

U jedan dio dodajte mlijeko i kratko promiksajte.

U drugi dio dodajte sok iz kompota, po potrebi dodajte šećer u prahu. U tu smjesu kuhačom laganu umiješajte ocijeđene višnje, pazite da ih ne zdrobite; po želji, možete dodati i nasjeckanu čokoladu za kuhanje.

Na pladanj stavite jednu koru. Uz rub kore, pomoću slastičarske šprice nanesite puslice/ružice od šlaga bez voća, a sredinu kore premažite kremom u koju ste dodali voće.


Zatim stavite iduću koru, lagano pritisnite i ponovite postupak s osatkom kreme i korama. Zadnju koru ukrasite puslicama šlaga. Tortu ostavite da odstoji nekoliko sati da bi kore omekšale (najbolje preko noći).


Ovi omjeri biljnog šlaga i ostalih sastojaka u nadjevu vrijede, ako se koristi biljni šlag. Ako koristite slatko vrhnje, nemam blage veze kako će to funkcionirati; ja ga ne koristim jer mi se ne sviđa. Prema mojim iskustvima slatko vrhnje je vječito gnjecavo i neda se izmiksati, i potrebne su tone kremfixa i želatine…; a na kraju još možete «proizvesti» i nešto što podsjeća na maslac, a ne na kremu. Ako koristite slatko vrhnje, prilagodite omjere sastojaka, po potrebo dodavajte učvršćivače.


Sutradan, tortu ukrasite po želji.




Ja sam tortu ukrasila ružama od Marshmallow fondanta. Tog recepta ima i na Coolinariki i po blogovima, ja radim prema nekakvom receptu s Interneta, ali omjeri su svugdje podjednaki.

Kad radim ovako nešto, onda napravim ruža za više torti da se ne moram opet za par dana bakčati time. Ovaj omjer sastojaka je zapravo tek oko ¼ smjese iz originalnog recepta i imam ruža dovoljno za nekoliko torti (sve ovisi o tome koliko velike ruže radite i koliko «bogato» želite ukrasiti tortu).


Fondant od Marshmallows bombona

Sastojci
60 g marshmallows bombona
125 šećera u prahu + za doradu
1/3 čajne žlice vode (svega par kapi)
(boje po želji)

Bombone rastopite na pari zajedno s par kapi vode da dobijete gustu glatku smjesu (smjesu nemojte dugo zagrijavati da se ne razvodni, a ne smije ni zakuhati, zapravo, smjesa ne smije biti ni vruća, rastapajte bombone da smjesa bude samo topla).
Maknite s vatre i dodajte polovicu šećera pa miješajte (možete mikserom ili rukama; smjesa je jako ljepljiva).

Postupno dodavajte preostali šećer da dobijete čvrstu smjesu koja se ne lijepi.

Smjesu možete podijeliti na nekoliko dijelova i u svaki dio dodati (umijesiti) neku boju.

Od smjese izrađujte oblike po želji. Po potrebi dodavajte šećer u prahu.
Ako smjesi dodajete boje u prahu pa ona postane presuha, možete dodati malo vode. Ako je pregnjecava, dodajte šećer u prahu.

Smjesu možete zamotati u plastičnu vrećicu i onda ju stavite u hladnjak, pa ju kasnije koristite prema potrebi (ostavite ju na toplom da malo omekša).