Kruh koji se ne mijesi

Kolegica mi se požalila da bi htjela ispeći tzv. kruh koji se ne mijesi, ali nema posudu s poklopcem u kojoj bi to mogla peći.

Tijekom godina naslušala sam se priča o tom kruhu, ali ni taj kruh ni njegovu pripremu ne doživljavam kao nešto spektakularno pa sam kolegici jednostavno sugerirala da to peče u dubljem limu za kolače, a odozgo neka taj lim pokrije drugim (plitkim) limom.

Dotična kolegica složila je tako blesavu facu kao da sam joj rekla ne znam što.

Meni to pečenje tipa «lim pokriven limom» nije strano. Kad pečem npr. složenac u posudi koja nema poklopac, a nemam doma folije, a složenac prijeti da će odozgo pocrnjeti - ja to jednostavno pokrijem drugim limom.

Nije mi bila jasna kolegičina zabezeknuta faca.

Istina, jedan «lim za pečenje» prekriven drugim «limom za pečenje» nije vrhunac estetike 21. stoljeća, ali to je nadasve funkcionalna (neumjetnička) instalacija!

I tako sam ja iz inata odlučila ispeći kruh koji se ne mijesi, i to u limu prekrivenom limom.

Viđala sam već recepte za takav kruh, ali moram priznati da se nisam sjećala kako se to peče, tj. da se to stvarno mora peći u posudi s poklopcem.

Potražila sam recepte na Internetu, čini mi se da negdje imam i spremljen nekakav recept(?), ali prije to nađem na Internetu, nego tamo negdje…, gdje sam ja to pospremila.

Proučila sam par receptića, i bilo je jasno da kruh stvarno treba peći u posudi s poklopcem i to na visokoj temperaturi.

Imamo 2 kikirija, veći i manji. Ja te posude zovem kikić, ali ih nikad ne upotrebljavam.

Kikiri je naziv za ovalni, metali pekač s poklopcem, nemam pojma zašto se tako zove.

Imamo i nekih keramičkih posuda za pečenje, ali malih dimenzija, od toga očito ništa.

Imamo i veliku, okruglu, staklenu vatrostalnu posudu s poklopcem, ali u uputama za rukovanje piše da se ni na štednjaku ni u pećnici ne smije zagrijavati, ako je prazna (tj. ako barem nije malo namaštena ili ako u nju nije nalijana tekućina).

Čitala sam na Internetu tvrdnje da neki te posude, unatoč uputama, zagrijavaju, u pećnicu i kad su prazne i nije im ništa - ali ja nisam spremna riskirati, pogotovo ne na visokoj temperaturi. Kad je mama prije 20ak godina kupila tu posudu, platila ju je ko´ suho zlato, pa baš ne bi bilo fora da ju ja «raskomadam» isprobavajući recept koji me ček ni ne zanima.

Imamo i ono famozno Zepterovo suđe koje je meni užasno (nefunkcionalno i komplicirano), iako drugi ne mogu naći dovoljno riječi hvale za njega. Što se ovog slučaja tiče, ručke tog suđa ne podnose temperaturu veću od 200 stupnjeva, pa ni to ne dolazi u obzir.

Imamo i metalnih lonaca, izvana oslikanih cvjetićima, koliku temperaturu oni mogu podnijeti? Nisam sigurna. Ja ih obično uguram u pećnicu na 200 stupnjeva, ali mogu li podnijeti 250?

Logično bi bilo da kruh pečem u kikiću, kad ga već imam.

Odlučila sam da ja kruh neću peći u kikiću, nego ću se držati one svoje seljačke ideje (lim na limu) na koju je moja kolegica blenula.

I tako sam se ja bacila na izradu toga. Obično, kad idem raditi nešto, «posebno», «novo»… proučim i po 30ak recepata, ali ovaj put nisam. Sad sam se zadovoljila s 3-4 pročitana recepta. Negdje sam vidjela i link za filmić na Internetu, ali nisam to pogledala.

Ako imate dojam da sam ja ovom projektu pristupila preopušteno, možda i neozbiljno, u pravu ste: za mene je ovo ipak samo obični kruh, i ne vidim razloga da u to ulažem ekstra trud.

Kruh koji se ne mijesi

Sastojci

450 g glatkog pšeničnog brašna (može i neko drugo)

oko 350 ml vode

1 i ¼ čajne žlice soli

¼ čajne žlice suhog kvasca

Dakle, tijesto sam napravila oko 3 poslije podne: u zdjeli sam kuhačom promiješala sve sastojke, zdjelu sam zamotala u plastičnu vrećicu i to je tako stajalo u kuhinji do idućeg dana, do otprilike 10 sati u jutro.

Ovisno o receptu to bi tako trebalo stajati 12-18 sati.

Moja smjesa je očito stajala 19 sati.

Čini mi se da sam nalijala previše vode. U receptima koje sam čitala pisalo je da smjesa treba biti gnjecava, ali čini mi se da je moja bila pregnjecava; više je ličila na tijesto za palačinke (nije bila baš toliko rijetka, ali skoro), nego na «dizano tijesto».

Sutradan je smjesu trebalo staviti na pobrašnjenu podlogu i par puta preklopiti ili premijesiti. Ta moja smjesa je bila tako gnjecava da nije bilo govora o preklapanju: ja sam to istresla na pobrašnjenu podlogu i odozgo sam to pobrašnila, a onda sam to zapravo «promiješala» plastičnom spatulom. Nije mi se dalo gurati ruke u to jer mi se činilo da će mi se to sve zalijepiti za ruke i da ću potrošiti kilu brašna da to skinem s ruku, ili će skoro sve tijesto završiti u sudoperu – kad ću prati ruke.

No dobro, famozno tijesto dodatno sam pobrašnila odozgo i pokrila krpom. Ostavila sam ga da stoji dok se pećnica zagrije.

S ovim «korakom u pripremi» nisam na čisto, jer u receptima piše da tako pripremljeno tijesto treba ostaviti 1-2 sata da diže, a neke osobe koje su radile ta tijesta napominju da one to ne ostavljaju tako dugo da se diže, nego samo par minuta dok čekaju dok se pećnica zagrije.

Zbog uštede vremena, poučena tuđim iskustvima, i ja sam, naravno, odlučila preskočiti dvosatno dizanje.

Igrom slučaja, plitki lim kojim sam namjeravala prekriti duboki lim, nije bio prazan. Nije mi se dalo isprobavati koji od drugih limova bih mogla upotrijebiti kao «poklopac» i zato sam upotrijebila ono što mi je bilo nadohvat ruke: metalni kalup za 12 muffina - savršeno je «sjeo», na duboki lim i to sam tako ugurala u pećnicu da se zagrije. Pećnicu sam uključila na 250 stupnjeva.

Ne znam koliko je lim u kojem sam pekla kruh, dugačak i širok, nisam ga izmjerila, to ionako nije bitno. Znam da je visok oko 8 cm, taj lim inače koristim za pripremu visokih, kremastih kolača (kad na biskvit idu 2-3 kreme) i činilo mi se da je dovoljno visok da u njemu pečem i ovaj kruh.

Umjesto u duboki lim, tijesto bi se malo staviti i na plitki lim (od pećnice) i onda bi tijesto odozgo trebalo pokriti nekim dubokim limom za pečenje, loncem, zdjelom… (koji mogu podnijeti visoku temperaturu).

Ovako je izgledala moja "neumjetnička instalacija":

Dakle, tijesto se dizalo par minuta dok su se pećnica i limovi grijali. Koliko sam ja vidjela, to tijesto nije niti malo naraslo. Tih «par minuta» je jednostavno premalo s obzirom na malu količinu kvasca, ali budući da oni koji su recept isprobali tvrde da nije potrebno da se tijesto digne, dobro.

Došlo je vrijeme da tijesto spakiram u zagrijani lim, ali bilo je pregnjecavo da ga ručno selim, imala sam osjećaj da će mi curiti kroz prste, pa sam ga prvo prebacila na pobrašnjeni tanjur i onda «izlijala» u lim.

Lim sam ugurala u pećnicu, poklopila sam ga zagrijanim kalupom za muffine i to se tako peklo oko 25 min. na 250 stupnjeva.

Nakon toga izvadila sam «poklopac-kalup za muffine» i kruh se pekao još 10ak min. na malo nižoj temperaturi.

I tako sam ja ispekla taj kruh.

Zaključak: kruhu ništa ne fali, ali meni on nije ništa posebno; kruh ko´ kruh. Niti vidim razlog, niti osjećam potrebu da ga opet radim. Kad se zaželim najobičnijeg kruha, kupim ga u pekari.

Ali dokazala sam poantu: kruh se može peći i u limu pokrivenom drugim limom (čak i kalupom za muffine).

Konzultirala sam se s 3-4 internetska recepta, ima ih i na Coolinariki, ali recimo da sam se držala onog famoznog recepta iz New York Timesa.