Kremšnite I i II

Jedino što volim na/u kremšnitama je lisnato tijesto. Točnije, uopće ne volim kremšnite, i jedino što u tom kolaču mogu pojesti je spomenuto lisnato tijesto i zato mi se sviđa kad kremšnite imaju tijesto i dolje i gore – jer onda imam barem što jesti. Ako se radi o kremšnitama koje gore imaju samo šlag ili čokoladu - onda ostanem gladna, jer, budući da ne volim onu žutu kremu, mogu pojesti samo donje tijesto i eventualno bih mogla sastrugati i pojesti gornji šlag ili gornju čokoladu, ali oni su obično u tako tankom sloju i tako nenormalno srašteni sa žutom kremom da ih je nemoguće odvojiti.
Čula sam da neki ne vole to lisnato tijesto na kremšnitama, jer se razgnjecavi zbog vlage u kremi: u usporedbi s tim žutim kremama koje zapravo i jesu bit kremšnite, meni je i razgnjecavljeno lisnato tijesto prava delicija.

Kolegica me pitala po kojem receptu moja mama ili ja radimo kremšnite. «Nikakvom», odgovorila sam. Nije ju iznenadilo što ja ne radim kremšnite jer je već upoznata s mojim stavovima prema tom kolaču, ali nije joj bilo jasno kako nemamo baš nikakav «obiteljski» recept po kojem radimo kremšnite «u onim jedinstvenim prilikama kad ih radimo» - jer za moju kolegicu se podrazumijeva da se u svakoj obitelji kremšnite rade barem jednom godišnje. Ali u mojoj obitelji to nije slučaj: moja mama, koja je zadnjih 30ak godina zadužena za pripremu kolaču u našoj obitelji, kremšnite je zadnji put radila prije više od 20 godina.
Sveukupno, moja mama radila je kremšnite 4-5 puta u životu, isprobala je 3-4 različita recepta, tj. one koji uključuju puding, pa one koji ne uključuju puding, pa one koji uključuju samo mlijeko, pa one koji uključuju i mlijeko i vodu itd. Tada sam još bila klinka i to su bili moji prvi susreti s kremšnitama, uglavnom, tijekom tih maminih eksperimenata ja sam definitivno zaključila da ne volim kremšnite, a ni moja mama ih nije obožavala, a ni nitko u užoj obitelji nije nikad bio nešto posebno oduševljen tim kolačem i tako se kremšnite u mojoj užoj obitelji jednostavno nikad ne rade jer ih nitko ne voli.

Ovo će opet biti jedna od onih dugih uvoda, ako vas ne zanima, otkotrljajte se do recepta, a ako vas ni on ne zanima, vidimo se (tj. čitamo se: ))) neki drugi put: )))


Prilikom svojih kulinarskih početaka nisam pokazivala interes da idem raditi kremšnite zato što ih ne volim. Kad sam prije par godina odlučila da ih idem napraviti, išla sam ih raditi samo zato da vidim jesam li u stanju napraviti ih, zanimala me «mudrost» pripreme tog kolača. I nasumce sam odabrala recept (iz mamine bilježnice) za kremšnite koje se rade s vodom:

Kremšnite I

Sastojci
1 l mlijeka
400 ml vode
8 jaja
350 g šećera
175 g brašna
1 žlica gustina
1 vanilin šećer
+
500 g lisnatog tijesta

Procedura je standardna: mlijeko se zakuha sa 200 ml vode, preostalih 200 ml vode pomiješa se s brašnom, gustinom, obje vrste šećera i žumanjcima i u zakuhanoj tekućini skuha se krema; u vruću kremu umiješa se snijeg od bjelanjaka.

I ta smjesa stavi se između dva sloja ispečenog lisnatog tijesta.


Nisam imala problema s izradom, bila sam zadovoljna čvrstoćom kreme (to me najviše brinulo; bojala sam se da će krema biti gnjecava, da se neće stvrdnuti, da će se zgrudati…). Zbog svojeg stava prema kremšnitama, znala sam da mi se kolač neće svidjeti, ali zbog konzistencije kreme i izgleda kolača, svoj uradak smatrala sam uspjelim (krema čvrsta, glatka – recept uspio; tj. pacijent živ – operacija uspjela :)))
Dakle, isprobala sam tu jednu varijantu recepta za ono što je na planeti Zemlji poznato pod nazivom «Kremšnite» i smatrala sam to isprobanim i mogla sam staviti kvačicu kraj recepta jer je to nešto «što znam napraviti».

Nemam fotku tih prvih Kremšnita, a nisam toliko revna da bih ih zbog ovog posta išla ponovno raditi i onda fotkati.


Budući da ne volim kremšnite, nikad mi nije palo na pamet da se bakčam različitim varijantama recepata.

Znam da kremšnitoljupci razlikuju stotinjak caka, finesa… u okusu, konzistenciji, izgledu… kremšnite, ja se u to uopće ne razumijem.

Jako mi je zanimljivo kad se nađu dvije osobe od kojih svaka sebe smatra stručnjakom za izradu kremšnita. Pogotovo mi je interesantno kad ih svaka od tih osoba radi na tako drugačiji način da je uopće upitno imaju li ti kolači ikakve veze s kremšnitama. Ali naravno, svaka od tih osoba za sebe tvrdi da radi jedine, prave, originalne… kremšnite i totalno popljuje svaki drugi recept. Takve diskusije doslovno prerastu u krvoproliće, a meni je to tako zabavno da ne mogu opisati, volim slušati/čitati takve verbalne dvoboje jer me uvijek nasmiju do suza:)))))))))))


Već svi oko mene znaju da ne volim kremšnite, ali iako ih ne volim, imala sam priliku u raznim slastičarnama probati taj kolač: kad s dobrim prijateljima kolačoljupcima idem u slastičarnu onda imamo naviku da međusobno probamo zalogaj svakog kolača koji je netko od nas naručio, pa onda komentiramo i uspoređujemo dojmove. I tako, zbog te neke meni totalno neshvatljive popularnosti ovog kolača, uvijek netko iz mog društva obavezno naruči kremšnitu pa sam imala prilike probati i gnjecavo-tekuće-vodenaste i tvrdo-čvrsto-hrapave i zgrušane i bljutave i gorkaste i pjenaste… kremšnite.
Sad sam se sjetila da sam jednom probala zalogaj neke pjenaste kremšnite koja je mene svojom konzistencijom podsjećala na pjenu od deterdženta (nije me podsjećala okusom na deterdžent, zapravo, ne znam kakvog je okusa deterdžent, pa ne mogu usporediti; iako, i okus te kremšnite meni je bio užasan). Dok su svi oko mene mljackali i mmmmmmmmmmmmmmmkali i divili se laganosti te kremšnite (jer svi su probali barem zalogaj) ja sam imala osjećaj da ću se ispovraćati.
Bila sam uvjerena da ćemo svi, čak i ja koja sam probala samo majušni zalogajčić te kremšnite, završiti na hitnoj, na ispumpavanju želuca. Nekim, meni još dan-danas, neshvatljivim čudom, nitko od nas nije završio na ispumpavanju želuca. Svaka čast toj pjenastosti i laganosti kremšnita kojima su se svi divili, ali meni su to bile najodurnije kremšnite koje sam u životu probala.

Imam još jednu pričicu vezanu uz kremšnite, ali možete ju preskočiti: )))

Kad sam bila puno, puno, puno mlađa (bila sam još klinka), bila sam na nekakvom susretu europskih klinaca u Njemačkoj. Osim nas iz Hrvatske i naravno naših domaćina-Nijemaca, bilo je učenika iz Italije, Poljske, Bugarske, Češke, Albanije… I jedne večeri održavala se tzv. internacionalna večer i svaka zemlja trebala se predstaviti nekim svojim tradicionalnim specijalitetom. I tako smo mi, Hrvati, razmišljali što ćemo pripremiti, tj. što će naša profesorica pripremiti jer nitko od nas nije znao kuhati. Ni ja se ne mogu pohvaliti da sam u toj dobi znala kuhati. Imala sam nekog iskustva u kuhanju, ali bila sam u fazi kad me fascinirale isključivo internacionalne (fast food) kuhinje, npr. meksička i talijanska, pa sam ja za tu prigodu mogla napraviti tortilje ili pizzu. Čisto sumnjam da bi to prošlo pod «hrvatsku kuhinju», a ionako su cure iz Italije radile pizzu (čini mi se da su one imale najlakši zadatak: ))) Već pogađate da se svima na internacionalnoj večeri najviše svidjela talijanska kuhinja: D

I tako smo mi, Hrvati, mozgali s našom profesoricom, što ćemo, zapravo, što će naša profesorica pripremiti (ni dan danas nisam na čisto s tim koliko je zapravo ta žena znala kuhati).

Svi su se počeli nabacivati idejama, pritom nam uopće nije bilo bitno jesu li jela koje predlažemo uopće hrvatska, i netko je došao i na, u Hrvatskoj popularnu, štrudlu s jabukama (tj. Nijemcima omiljeni Apfelstrudel) – može li to proći kao hrvatsko nacionalno jelo? I onda se razvila diskusija oko toga otkuda zapravo potječe štrudla? Budući da je vučeno tijesto turska ostavština, je li i štrudla s jabukama tursko jelo? A kamo onda spadaju štrukli, pa i oni su od vučenog tijesta! Što bi nam rekli naši vršnjaci, tj. domaćini-Nijemci među kojim je bilo puno učenika turskog podrijetla, da napravimo nešto s vučenim korama? I tako, diskusija se vrtjela oko svega i svačega samo ne oko konačnog izbora jela koje će naša profesorica pripremati.

Da skratim priču: profa je predložila kremšnite, s čim su svi, osim, naravno, mene, bili oduševljeni (ja sam uvijek posebna: ) nisam proturječila jer ionako nisam imala pametniju ideju).

I na internacionalnoj večeri predstavili smo kremšnite kojima su svi bili oduševljeni.
Nije bilo negativnih dojmova, ako se nekome kolač i nije sviđao zadržao je to za sebe jer su u takvim prilikama svi pristojni i njeguju dobrosusjedske odnose.

Ne znam po kojem receptu je profa radila te kremšnite, već ste mogli skužiti da se moj stav prema kremšnitama ionako može vrlo kratko sažeti: probao si jednu, probao si sve (neovisno o tome što su neke gnjecave, neke tvrde, neke zgrušane…).


Očito imam viška vremena na raspolaganju, ali jednom, listajući maminu bilježnicu, nabasala na recepte za kremšnite. Našla sam onaj isprobani vodeni recept, ali našla sam i mliječne, pudingaste, brašnaste, gustinaste… recepte.
I baš me zanimalo kakve bi bile mliječne kremšnite (one u koje se uopće ne stavlja voda). I budući da sam do sada radila samo one vodene kremšnite, odlučila sam napraviti kremšnite od kreme s mlijekom.

Ovo je, dakle, jedan od recepata iz mamine bilježnice, ali nismo emotivno vezani za njega jer, kako rekoh, ne volimo kremšnite.
Već sam spomenula da moja mama nema recept po kojem stalno radi kremšnite jer ih nikad ne radi, a ni ja nemam svoj recept po kojem radim kremšnite jer ih ni ja nikad ne radim. Prilikom odabira recepta prema kojem ću po drugi put u svojem životu raditi kremšnite, birala sam između 3-4 recepta iz mamine bilježnice i još otprilike 3-4 recepta iz prelistanih kuharica i časopisa.
Ovaj recept izabrala sam znanstvenom en – ten - tini/eci - peci – pec metodom:DDD

Zaključak: krema čvrsta – kolač uspio (pacijent živ – operacija uspjela: )))
A ako netko smatra da to nisu dobre, prave «kremšnite», tj. ako «pacijent» nije kremast, pjenast, luftast,… ili kakav bi već trebao biti: ne zamaram se time: )))
(Bitno je da je «pacijent» živ i da je «operacija» uspjela, a ako je pacijent na samrti zbog nekih komplikacija nevezanih uz operaciju – to nije moj problem!: DDDDD


Kremšnite II



Sastojci
600 ml mlijeka
250 g šećera
4 jaja
70 g brašna
40 g gustina
1 mahuna vanilije
+
250 g lisnatog tijesta

Lisnato tijesto odledite, sasvim tanko razvaljajte, stavite ga u lim koji ste oplahnuli hladnom vodom (ili obložili papirom za pečenje), tijesto nabockajte vilicom. Stavite u pećnicu zagrijanu na 220 stupnjeva i pecite da porumeni.

Pečeno tijesto ostavite da se ohladi.

Ohlađeno tijesto prerežite na dva jednaka dijela, jedan dio stavite na dno lima, a drugi narežite na »kocke».

Za kremu, odvojite bjelanjke od žumanjaka. Od malo posoljenih bjelanjaka izmiksajte snijeg. Postupno mu dodavajte 100 g šećera i miksajte da se šećer potpuno rastopi.

Žumanjke pomiješajte sa 150 g šećera, brašnom i 100 ml mlijeka.

500 ml mlijeka stavite kuhati zajedno s prerezanom mahunom vanilije. Kad zakuha, izvadite vaniliju i dodajte smjesu od žumanjaka. Kuhajte miješajući na laganoj vatri da se krema zgusne.
U vruću kremu lagano umiješajte bjelanjke izmiksane sa šećerom.

Smjesu odmah rasporedite u kalup na pripremljeno tijesto, odozgo zagladite.

Kolač stavite u hladnjak da se stvrdne.

Narezano lisnato tijesto možete odmah staviti na kremu.

Nemam iskustva s kremšnitama, ali kad na ovakve kremaste kolače odozgo trebam staviti lisnato tijesto, ja narezane «kocke» lisnatog tijesta nastojim staviti na kolač tek kad ga narežem i poslužim: da bi gornje tijesto bilo hrskavo jer ljudi vole takve hrskave stvari (iako mene ta hrskavost lisnatog tijesta baš i ne oduševljava, u nekim mojim postovima mogli ste već pročitati da ne volim hrskava jela).