Kakao kocke (bez jaja) by Vali

… zapravo, by Sanela; jer moja verzija jedva ima veze s Kakao kockama sa suhim marelicama od Vali: ))))))))))
Ipak, Vali, hvala na odličnom receptu: )

Ovaj post će svojom dužinom nalikovati na disertaciju, pa možete sve to preskočiti i otkotrljati se na kraj posta, do recepta.

Neki dan, krenula sam u isprobavanje Valinog recepta za bezjajne Kakao kocke. Ova «moja varijanta» kolača nastala je zbog moje lijenosti i nespremnosti na investiranje u potrebne sastojke. Kad sam bila u fazi isprobavanja bezjajnih «zdravih» kolača, nisam se potrudila nabaviti sve one «egzotične» sastojke koji se obično stavljaju u te kolače, sjećam se da sam kupila samo brašno T 850, a i to samo zbog znatiželje, jer ga nikad prije nisam koristila. Nisam kupovala ni zobene, ni sojine itd. mliječne proizvode, budući da nisam vegan ja sam i u te «zdrave» kolače stavljala proizvode od kravljeg mlijeka.
Od «egzotičnijih» sastojaka imala sam fruktozu, pšenične klice, integralno i sojino brašno: ali te sastojke nisam kupovala posebno za izradu tih kolača, jer te namjernice i inače imam doma i koristim ih za neka jela.

Ovaj kolač mi je odmah bio zanimljiv, zanimalo me kakav je biskvit, jer jela sam već neke kakao kocke od biskvita s jajima, a ti biskviti su bili tako suhi da se to opisati neda. Ako ste čitali moj post o čokoladi, onda znate da ja ovakve kolače doživljavam kao «biskvitne kruhove», i ne smatram ih desertima, nego nečim što se jede za doručak ili međuobrok: ))))))))))

U isprobavanje recepta krenula sam slučajno, nisam to još imala u planu.

U hladnjaku mi već više od 3 mjeseca čami korijen đumbira. 2 puta sam odrezala komadić i stavila ga u neko jelo, a ovaj ostatak nikako da potrošim jer đumbir stavljam samo u jela koja ja jedem: nitko drugi ga ne voli.
Negdje sam čitala da korijen đumbira treba zamotati u komad novina i onda ga staviti u plastičnu vrećicu i tako može stajati u hladnjaku oko 2 tjedna.
Iz svog iskustva zaključila sam da može stajati i duže: ali tamo gdje odrežem komad, počne se javljati plijesan, ali meni to ne smeta, ja odrežem taj pljesnivi dio i đumbir dalje upotrebljavam (još se nisam otrovala). I taj moj komad đumbira je i dalje u dobrom stanju: nije omekšao (ni ogubavio), nije ni izgubio aromu.

Ipak, ne može to tako u nedogled i nakon 3 mjeseca, stvarno bih trebala potrošiti taj đumbir (meni je žao baciti hranu).

Stalno sam namjeravala napraviti nekakav biskvitni kolač (ili prema mojoj teoriji: kruh: ))))))))) s đumbirom (da imam što jesti za doručak:))))))))) pisala sam već da volim đumbir u biskvitima (i svježi i ušećereni).
Ali nikako da nađem vremena da nešto smutim.

Kad sam vidjela Valin recept baš sam mislila da bi bilo zgodno dodati komadiće đumbira u taj biskvit i odmah sam isprintala recept i par dana kasnije napravila sam kolač.
A da ti komadići đumbira ne bi bili usamljeni u tom biskvitu, dodala sam i 100 g nasjeckane čokolade za kuhanje.

Nisam imala brašna T 850, potrošila sam sve u onoj svojoj fazi isprobavanja «bezjajnih» kolača.
Namjeravala sam upotrijebiti pola šalice oštrog brašna i pola šalice integralnog brašna. Kad sam otvorila paketi integralnog brašna, mrak mi je pao na oči, po njemu je plazilo više od 20 kukaca. I to nisu bili oni leteći kuhinjski moljci, ovo su nekakvi kukci bez krila, veliki su otprilike kao mravi, iako malo deblji, smeđi su i imaju nekakav oklop; to je valjda onaj čuveni žižak (ne znam ima li još koji naziv za te kukce).
To brašno ne čuvam u posudi, nego onu papirnatu škarniclu u koju je brašno zapakirano stavim u plastičnu vrećicu i to dobro zatvorim (vrećicu zavežem na vrhu). Na taj način čuvam integralno, kukuruzno, sojino, slanutkovo, raženo brašno…, te pšeničnu i kukuruznu krupicu i nikad mi se nije dogodilo da su to brašna napali nekakvi insekti. Znam da bi to sve trebalo čuvati u dobro zatvorenim kutijama, ali nemam dosta posuda za sve te vrste brašna; samo oštro u glatko brašno ima svoje mjesto u posudama.
Nije mi jasno otkuda su ti insekti. Uvjerena sam da su ti kukci završili u tom brašnu tijekom procesa proizvodnje ili pakiranja, možda su ostavili jajašca u pšenici.
U panici, pregledala sam i ostala brašna koja imam u ormaru, i u njima (zasada) nema nikakvih insekata.

Da su bila 2-3 kukca, vjerojatno bih ih ignorirala, ali ovih je bilo više od 20, sve mi se zgadilo i nisam upotrijebila to brašno.
U kolač sam stavila oštro pšenično te sojino brašno.

Nisam kupila ni rižin slad; nikad ga nisam koristila u pripremi hrane, probala sam ga jednom: sladak je, ali meni je čudan, nisam navikla na to. Kukuruzni slad nisam nikad probala.

Razmišljala sam da u kolač stavim običan bijeli šećer (jer trenutno nemam doma smeđeg šećera koji se obično stavlja u «zdrave kolače»), ali pitala sam se kako će to utjecati na konzistenciju biskvita. Rižin slad je tekuć, pa ako je upotrijebim suhu tvar (kristal šećer) kakav će biti biskvit? Nemam dovoljno iskustva s tim «zdravim, bezjajnim biskvitima», pa nisam bila sigurna kako će ti svi sastojci «reagirati» međusobno.
Na kraju sam u kolač stavila med, jer ionako nisam vegan (znam da ga vegani ne koriste jer je i to proizvod životinjskog podrijetla).

Nisam stavila baš puno šalicu meda, nego otprilike ¾ šalice, nemam objašnjenje zašto nisam stavila punu šalicu, eto, tako, došlo mi.
Definitivno nisam smanjila količinu meda zato što imam običaj smanjivati količinu sladila u kolačima, štoviše, ja obično dodam puno više šećera nego što se u receptima navodi, iako je u zadnje vrijeme postao trend da svi stavljaju manje šećera u slastice. Nerijetko mi se kolegice pohvale: «Znaš, kad radim kolač ja ti stavim po 100 g manje šećera nego se u receptu navodi; čisto zato da to ne bude tako slatko».
Moja su iskustva drugačija, pa ja svojom replikom šokiram dotične kolegice: «Znaš, ja stavim puno više šećera, nego se u receptu navodi, ako meni krema nije slatka ja čak utrostručim količinu šećera». :))))))))))))))))
Meni se nikad nije dogodilo da je kolač bio presladak, zar je to uopće moguće? Jasno mi je da kad u receptu piše da se u nešto stavi 1 čajna žlica soli, pa ako netko stavi 1 jušnu žlicu soli: velike su šanse da će jelo biti tako slano da će biti nejestivo.
Ali ja sa šećerom nemam takvih problema.

Baš sam ovo ljeto radila voćnu tortu za koju se radi krema u koju ide 100 g šećera u prahu, ali meni to uopće nije bili slatko. Ja sam stalno pomalo dodavala šećer i na kraju sam u kremu umiksala cijeli paket od 250 g šećera u prahu: i meni torta uopće nije bila previše slatka, a ni nitko drugi s nije tužio da sam stavila previše šećera (možda se nisu usudili: ))))))))


A najbolje mi ja kad kod nekoga jedem (zapravo, pokušavam) nekakav neslatki kolač, često imam dojam da šećera nije ni vidio. I dok se ja svojski trudim pojesti taj neslatki kolač, domaćica (koja je radila kolač) ushićeno zaključi: «Smanjila sam količinu šećera i baš je dobro, da sam stavila onoliko koliko piše u receptu, to se ne bi moglo jesti!». I onda se svi gosti s njom slože (ne znam misle li ozbiljno, ili su samo pristojni).
Ja se u takvim trenutcima mogu samo zavapiti (u sebi): «Zaaaaaaaaaaaaaašto? Zaaaaaaaaaaaaaaašto nisi stavila šećera koliko piše u receptu (ili više: )))?».
I mogu se vratiti na ono svoje pitanje: zar bi kolač mogao biti tako sladak da se ne bi mogao jesti?

Već sam došla u napast da u spomenutim situacijama domaćicu zamolim da mi donese šećer i žlicu da ja sebi kolač pošećerim, ali znam da bi me svi blesavo gledali, pa se (zasada) suzdržavam. Ali, ako je normalno tražiti sol i papar (oni ionako obično stoje na stolu, jer je normalno da netko voli jače začinjenu hranu), zašto ne bi bilo normalno tražiti da se donese šećer za kolač?
Dođe mi da vrisnem: «Donesite mi šećer, nije bitno jel´ kristal, štaub, smeđi šećer il´ fruktoza il´ barem tekuće sladilo… Samo mi donesite šeeeeeeeeeeećeeeeeeeeeeeeeeeeeeer! Pleeeeeeeeeeeeeeease! Pretty pleeeeeeeeeeeeeeeeeease!».

Nekad ima šećera na stolu jer je poslužen uz kavu (koju ja nikad ne pijem jer ju ne volim), ali bilo bi blesavo da ja taj šećer sebi posipavam po kolaču, ljudi bi mislili da sam skrenula. A kako sam ja «mlada, fino odgojena dama» ne želim zgranuti ostale uzvanike ni napraviti skandal.

Jasno mi je da ima ljudi koji paze na prehranu, tj. zdravo se hrane itd. Zar ja moram patiti zbog njih, tj. patiti se s njihovim kolačima bez šećera? Znam da bi oni mene mogli pitati to isto: Zar oni moraju patiti zbog mojih preslatkih kolača?


No, da se vratim kolaču zbog kojeg pišem post, meni se na kraju nije svidjelo što je kolač jako mirisao po medu i imao je okus kao medenjaci. Ali za to sam si sama kriva jer sam upotrijebila med, trebala sam se držati Valinog recepta i kupiti slad, ili upotrijebiti šećer (pa ne bi valjda biskvit zbog toga bio loš(?).

Onima koji vole med, taj miris valjda ne bi smetao, a ako vole medenjake, vjerojatno bi bili oduševljeni ovom mojom varijantom.
Ali ja ne volim med, nikad ga ne jedem. Kosa mi se diže na glavi kad osjetim da me počinje boljeti grlo, jer znam da će mi svi dobrohotno sugerirati da pojedem žlicu meda. Bilo bi dobro da mi se dogodi ono što se inače događa u filmovima - da na sam spomen meda spontano ozdravim i uskliknem: «Čudo!». Izliječena sam! Grlo me više ne boli!».
Ali naravno da se to ne dogodi, nego nakon nekoliko dana cuclanja septoleta čak posegnem za medom: kako je to užasno ljigavo, dok mi klizi niz grlo, imam osjećaj da ću se ispovraćati! Imam potrebu nečim isprati grlo, budući da me grlo boli, u obzir dolazi samo topli čaj, koji također ne volim! Med i čaj, ne znam koje je gore!


Nakon elaborata o tome što nisam upotrijebila jer nisam bila spremna investirati u nabavu sastojaka, slijedi elaborat o tome što nisam upotrijebila zbog svoje lijenosti.


U receptu piše da suhe marelice treba prokuhati, a onda ih posve samljeti.
Imam štapni mikser, donedavno je imao dvije brzine: sporu i brzu. Nedavno je brza brzina crkla: radi samo ona spora s kojim se ništa ne može usitniti, trebalo bi miksati 15 min. da se nešto potpuno usitni. Kvaka ja u tome što u uputama piše da mikser ne smije raditi duže od 1 min. u komadu; u to sam se i uvjerila: postane nevjerojatno vruć, skoro ga je nemoguće držati.

Imam stari multipraktik koji ima hrpu nastavaka za miksanje, rezanje, ribanje itd. i još odlično radi. Kvaka je u tome što zbog male kuhinje, taj multipraktik držim u ormaru i to skroz otraga, jer ga ne koristim često: u prvom planu ormara su lonci i tave koje koristim svakodnevno.
I sad bih ja trebala isprazniti prednji dio ormara da izvučem multipraktik i onda opet složiti sve suđe natrag u ormar. Onda, kad bih usitnila te marelice trebala bih prati posudu za usitnjavanje, poklopac, mali poklopac, držač za nož i sam nož. I onda bih ponovno trebala isprazniti cijeli ormar da taj multipraktik i njegove sastavne dijelove vratim na njihovo mjesto u ormaru i onda bih opet trebala složiti natrag sve izvađeno suđe.

Zaključila sam da je to previše posla, kad se uzme u obzir da trebam usitniti samo osam marelica; a ja sam ovaj kolač mislila napraviti na brzinu. A ne zaboravimo ni pranje lončića u kojem bih kuhala marelice, pa plin koji bih potrošila na to itd. : ))) U ovim kriznim vremenima treba štedjeti: )))

I onda sam razmišljala, što bih mogla upotrijebiti, umjesto tih samljevenih marelica. To bi očito trebala biti neka kremasta/tekuća, a ne suha tvar.

Odlučila sam staviti 4 žlice kupovnog pekmeza, i to nekakvog miješanog (valjda u njemu ima i koja marelica: )))
Preporučam upotrebu kupovnog industrijskog pekmeza u kolačima u kojima se pekmez peče zajedno s ostalim sastojcima, mene je tome poučilo iskustvo (vezano uz katastrofe s upotrebom domaćih pekmeza).

Jednom davno, našla sam u nekakvoj kuharici recept u kojem je u biskvitnu smjesu išlo par žlica pekmeza. To nije bio jedna od onih «zdravih» recepata, sadržavao je i jaja o proizvode životinjskog podrijetla, jedino je bio neobičan zbog toga pekmeza. Isprobala sam taj recept jer me baš zanimalo kakav će to biskvit biti, nisam nikad prije radila nešto takvo. Upotrijebila sam domaći pekmez koji je radila moja mama. Ona ne koristi nikakve konzervanse ni aditive, čak ni želirni šećer: njezini pekmezi baziraju se na voću, šećeru i višesatnom kuhanju.
Ne mogu naći riječi kojima bih opisala taj užas od biskvita! To je bilo nešto žilavo-gumensto s daškom ljigavosti.
Kolač je jedva bio jestiv.
A meni nikako jasno, zašto taj biskvit nije valjao. Moguće da je greška u receptu, tipfeler, nešto fali među sastojcima, itd.

Ja sam, kao dijete, voljela samo kupovne pekmeze (danas ne volim ni te kupovne, a ni domaće). Sviđalo mi se što su ti kupovni pekmezi nekako lagani, želeasti, prozračni, izgledaju pomalo «prozirno», imaju zrcalni sjaj, skoro da se mogu ogledati u njima: )))
Domaći pekmezi, kakve ja znam, su čvrsti, gusti, grubi, potpuno neprozirni.
Odlučila sam spomenutom biskvitu dati još jednu šansu i napraviti ga s kupovnim industrijskim pekmezom: i uspjelo je. Biskvit je bio dobar, kakav i treba biti, nije bio ni žilav ni ljigav.
Svaka čast maminim «zdravim»domaćim pekmezima, ali, uvjerena sam da su svi oni («nezdravi») aditivi, koje kupovni pekmezi sadrže, zaslužni za uspjeh dotičnog biskvita.

Nekoliko godina kasnije, još jednom imala sam priliku uvjeriti se da bih za kolače koji se peku zajedno s pekmezom trebala upotrijebiti kupovni pekmez.

Već sam pisala o tome da ne volim suho-sitne kolače, ali ove Prhke tortice sviđaju mi se isključivo zbog svog izgleda, zato ih obično radim za Uskrs i Božić.
Meni okus tih tortica nije ništa posebno, meni je to ko´ i svaki drugi suhi kolač; ali oni koji su ih probali tvrde da su i ukusne (na vama je da ih probate, pa sami zaključite: )))

Pri izradi tortica pekmez se ne upotrebljava tek na kraju (za spajanje tortica kao u sličnim kolačima), nego se sve zajedno peče. Tijekom pečenja taj pekmez unutar tortica, naravno, «kuha», stvaraju se mjehurići. A kad se pečene tortice ohlade, pekmez se stvrdne, poravna se i gladak je, ima zrcalni sjaj – pod uvjetom da se koristi kupovni pekmez! – u to sam se sama uvjerila.
Prvi put kad sam radila te tortice, koristila sam kupovni industrijski pekmez i bila sam oduševljena izgledom tortica.
Drugi put kad sam ih radila, nekako sam došla na ideju da upotrijebim mamin, domaći pekmez. Na što je to ličilo!
Tijekom pečenja taj pekemz je također «kuhao», stvarali su se mjehurići. Ali kad su se tortice ohladile, a naravno i taj pekmez na njima – on se je stvrdnuo, ali nije se poravnao ni zagladio, nije imao nikakav sjaj – to je izgledalo kao da sam na pečene tortice lopatom nabacala hrpe pekmaza i kao da se pritom uopće nisam trudila da to barem malo zagladim. Taj pekmezasti dio izgledao je kao da je sav razrovan (kao da su ga prekopali bagerom!).

Dakle, kao dijete voljela sam jesti te kupovne pekmeze, ali danas ih ne volim, iako, upotrebljavam ih za kolače.
Domaće pekmeze upotrebljavam, eventualno, kad trebam premazati neki pečeni biskvit.
Moja mama koristi domaće pekmeze za kolače tipa Sovine oči/Bicikli/Djedov brk, Čupava Kata ili te neke pite kakve ja ne volim jesti (zato ih nikad ni ne radim).

U Sovinim očima i Čupavoj Kati taj pekmez se peče zajedno sa svim ostalim sastojcima, ali on nije u prvom planu (odozgo) pa onda nije ni bitno kako izgleda; moja mama je uvijek bila zadovoljna kako ti kolači (napravljeni domaćim pekmezom) izgledaju.

Kad je riječ o onoj mojoj biskvitnoj katastrofi i katastrofi s prhkim torticama, moguće je da je problem u pekmezima moje mame. Možda netko radi domaće pekmeze na neki drugi način, i oni onda ne stvaraju probleme kakve meni stvaraju mamini pekmezi prilikom pečenja biskvita i spomenutih tortica.
Ali ja nikad nisam pekla pekmez (jedino sam u nekoliko navrata asistirala mami) pa nisam kompetentna da raspravljam o «kvaliteti» i «načinima» kuhanja domaćih pekmeza.


No, da se opet vratim ovom kolaču.
Ne mogu suditi o biskvitu iz Valinog recepta, jer nemam pojma koliko ova moja varijanta uopće ima veze s Valinim kolačem.

Biskvit, koji je nastao uslijed svih ovih mojih izmjena i improvizacija, mi se sviđa, mekan je i svjež, nije suh. Mislila sam da će kolač biti previše suh jer se stavlja pola šalice kakaa (neki klasični biskviti u koje stavim samo jednu žlicu kakaa, su užasno suhi, čak i kad se potrudim taj kakao prethodno umutiti s mlijekom!).

Iako mi smeta aroma meda (budući da sam umjesto slada upotrijebila med), stvar spašavaju đumbir i čokolada. Volim takve kakao-biskvite s đumbirom, ovo mi je idealan doručak: )))))))


Evo moje varijante:





Sastojci
(potrebna je šalica od 200 ml)
1 šalica oštrog brašna (ili T 850)
1/2 šalice sojinog brašna
1 prašak za pecivo
1/2 šalice kakaa u prahu
4 žlice kupovnog industrijskog pekmeza ili domaćeg pekmeza pripremljenog s mješavinom za želiranje
¾ šalice meda
1/2 šalice jogurta
1/2 šalice mlijeka
1 žlica ulja
naribana korica jedne naranče
+
100 g svježeg đumbira (ili ušećerenog)
100 g čokolade za kuhanje


U jednoj posudi pomiješajte obje vrste brašna, prašak za pecivo i kakao.

U drugoj posudi pomiješajte (pjenjačom ili mikserom) med, pekmez, jogurt, mlijeko, ulje i koricu naranče.

Dobro pomiješajte tekuću smjesu sa suhom. Na kraju lagano umiješajte na kockice narezani svježi ili ušećereni đumbir i nasjeckanu čokoladu.

Smjesu ulijte u lim (34 cm x 20 cm) koji ste obložili papirom za pečenje (papir namastite i pobrašnite).

Kolač stavite u pećnicu zagrijanu na 180 stupnjeva i pecite oko pola sata.
Ohlađeni kolač izrežite na kocke.



Svježi đumbir može se kupiti u većim trgovačkim centrima (ima ga i u Super i Maxi Konzumima u Zagrebu).
Ušećereni đumbir se navodno može kupiti u većim trgovačkim centrima, ali ja ih ne obilazim često, pa nikad nisam gledala ima li ga u kojem (u Konzumu nikad nisam vidjela ušećereni đumbir).

Ja ušećereni đumbir obično kupujem u Zagrebu na tržnici Kvatrić, na štandu gdje se prodaje suho voće, orašasti plodovi, leća itd.

Nedavno sam ušećereni đumbir kupila u Zagrebu na tržnici Dolac: u donjem, natkrivenom dijelu, odmah u blizini ulaza, na lijevoj strani su štandovi nekoliko različitih prodavača špeceraja, ima i nekoliko vitrina sa suhim voćem, nema u svakoj ušećerenog đumbira; čini mi se da u prvoj nema, al´ u drugoj ima (a provjerite i kod ostalih prodavača suhog voća).
U gornjem, vanjskom dijelu tržnice «pod suncobranima», također ima štandova sa suhim voćem, ali kad sam ja tamo tražila ušećereni đumbir, nije ga bilo.

Ne znam ima li na Trešnjevačkoj tržnici ušećerenog đumbira; prolazila sam kraj te tržnice, ali nikad se nisam potrudila prošetati između štandova.