Stakleni keksi

Vidjela žaba da potkivaju konja pa i ona digla nogu.
Tom izrekom mogla bi se objasniti činjenica da sam ja došla na ideju da idem raditi staklene kekse iako sam godinama uspješno odolijevala tome.
Još prije, otprilike, 5 godina vidjela sam na nekoj stranici na engleskom jeziku recept za suhe kekse sa sredinom od rastopljenih bombona.
Već sam spominjala da ja niti volim raditi te sitno-suhe kolače, niti ih jedem, a niti volim bombone, tako da je moja prva asocijacija na viđeni recept bila otprilike: «Suho-sitni keksi s rastopljenim tvrdim bombonima – bez veze, što li će još smisliti?».
Taj recept me nije ni najmanje zanimao niti fascinirao, niti sam ga spremila/isprintala, niti sam zapamtila kako se to zove (sada znam da su to Stained glass cookies).

I onda, prije, otprilike, godinu dana, vidim ja takav recept na Coolinariki, mene je to naravno, ostavilo ravnodušnom, niti sam zapamtila tko je unio recept, niti sam ga utrpala u Omiljene, jednostavno sam produžila dalje (kao što obično radim kod recepata za suho-sitne kolače); nerealno bi bilo očekivati da svi vole sve jesti i da se svima sviđaju svi recepti.
Kad se sjetim toga, zanimljiva mi je činjenica da sam ja taj recept na Coolinariki vidjela neposredno nakon unošenja, imao je manje od 10ak komentara itd. – tada nisam ni naslutiti mogla u kakvim razmjerima će se kretati popularnost tog recepta.

Upravo ta popularnost je i mene potaknula da probam to napraviti.

Budući da nisam nikad radila tako nešto, krenula sam s istraživanjima kao da pišem disertaciju. Iskopala sam na Internetu valjda 15ak takvih recepata (ne samo onih na hrvatskom jeziku), čitala, uspoređivala…

I onda je došlo vrijeme da se krene… na posao…

Korak 1: Kupovina bombona
Nekome je to možda najjednostavnija stvar na svijetu, ali za mene je to uistinu podvig (kojem očito nisam dorasla).
Inače u trgovinama uvijek zaobilazim police s bombonima jer ne volim bombone: ni tvrde, ni meke, ni karamele, ni žvakaće… (ali zato redovito posjećujem police s čokoladama, keksima i čipsom: )))))
Budući da ne uživam cuclajući/žvačući bombone – nemam razloga kupovati ih. Kupujem ih jedino za poklon djeci rođaka, prijatelja i eventualno za ukrašavanje kolača.

I tako ja zašla na «odjel» s bombonima u jednom velikom prodajnom centru. Nikad nisam zalutala do te police (to nije polica, to je fakat «odjel») s bombonima: bombona ko´ u priči. Meni su svi isti, za većinu nikad čula…
Krenem ja čitati nazive, uspoređivati vrste…
Trebam imat´ doktorat da kupim obične tvrde bombone! Koje god primim u ruku – nisu obični, nego neki egzotični (ili u sredini imaju meki nadjev, ili imaju tvrdi nadjev, ili u sredini imaju karamele…). Došlo mi je da zaurlam: Kaj tu nema običnih tvrdih nepunjenih bombona?

Ja sam valjda pola sata prekapala po tim policama i uspoređivala bombone. Ispričavam se onima koji su iza mene slagali te bombone na njihovo mjesto jer ja se nisam trudila vratiti svaki paketić na policu s koje sam ga uzela (sve je to meni isto: šareno, dosadno…).

I odlučila se ja za 5 paketića tvrdih bombona. Možda se čini puno, ali htjela sam imati mogućnost biranja nijanse bombona koja će se meni sviđati (kad sam došla doma, shvatila sam da će to biti uistinu nezaboravno iskustvo).


Korak 2: Pregledavanje kupljenih bombona
Kupila sam jedan paketić bombona 505 s crtom, ok, kod njih me ništa nije iznenadilo.

Otvorim ja idući paketić: nekakvi tvrdi bomboni s okusom trešnje. Iznenađenje! Bomboni su bijeli.
Netko neupućen, kao što sam ja, bi naravno očekivao da su bomboni s okusom trešnje crveni (ko´ šipak!).
Al´ šipak! Nisu. Bijeli su.
Jel´ su to možda bomboni s okusom bijelih trešnji? Na paketiću su nacrtane crvene trešnje, pa ja sad ne znam…
Svi znamo da u sve(?) te bombone stavljaju svi mogući i nemogući aditive - pa zar nisu mogli staviti i crvenu boju???

Dobro, idući paketić, poprilično velik, a na prvi pogled obećavao je puno raznobojnih bombona.
Ok, bomboni jesu raznobojni, recimo: 2 ljubičasta, 6 rozih, 8 crvenih, 11 narančastih, 64 blijedožuta (iliti gotovo bijela!).

Idući paketić!!! - 4 zelena, 4 žuta, 5 rozih, 8 crvenih, 12 narančastih bombona.
I to nije sve. Na paketiću piše da to jesu tvrdi bomboni, ali promakao mi je fini «fine print» (iliti mikroskopsko-sitni tisak): bomboni imaju punjenu sredinu - u sredini je nekakva gumenasta tekućina.

U redu, peti paketić: to su nekakvi tvrdi bomboni s okusom mente. Surprise, surprise: bomboni su bijeli!
Svaki komentar je suvišan (a što mogu, netko poput mene očekivao bi da su bomboni od mente zeleni - ali očito je proizvođaču ponestalo zelene boje?!).


Stol pun bombona, a iskoristit mogu jedino onaj famozni 505, one jedne tvrde od kojih su 64 bombona blijeda i eventualno one bombone s punjenom sredinom (ako uspijem odstraniti tu sredinu).
Činilo mi se da nema smisla puniti svijetlo tijesto tim «blijedim» bombonima. Namjeravala sam napraviti 15ak staklenih keksića od svijetlog tijesta od kojeg inače radim suhe kolačiće i nije mi padalo napamet dodavati u tijesto kakao i raditi tu sad nekakve improvizacije zato što imam hrpetinu blijedih bombona.


Korak 3: Drobljenje bombona
Ok, odlučila sam da ću pokušati odstraniti onu gumenasto-tekuću sredinu iz onih jednih punjenih bombona (jer ti bomboni su baš bili lijepih boja).
Mlatila sam čekićem po zamotanom bombonu, onda sam ga izvadila iz papirića i vadila komadiće bombona nastojeći ih odvojiti od te tekuće jezgre (nju sam bacala u smeće). Do lakta sam se zalijepila s tim svim, a prste sam porezala na oštre rubove zdrobljenih bombona.
Dok sam ja mlatila po zamotanom bombonu zamotuljak se, naravno, svaki put poderao i komadići bombona letjeli su uokolo (čudo da mi koji komad nije doletio u oko).
Ostale bombone (505 i još jedne tvrde) podijelila sam po bojama i stavila ih u vrećice. Mlatila sam čekićem po vrećicama i one su se, naravno, brzo poderale.

Zdrobljene bombone ostavila sam u tim poderanim vrećicama u kojima sam ih drobila (vrhove vrećica zavezala sam u čvor).
Ali nisam imala dosta vrećica pa sam na tri tanjurića ostavila dio zdrobljenih bombona.

I tako su ti bomboni čekali idući dan, tj. početak izrade kolača.

Međutim, još istog dana, na večer, promotrim ja te svoje zdrobljene bombone. I sjetim se onoga o čemu je pisao netko na nekom blogu: bomboni su se zalijepili za tanjure. Ovi bomboni u vrećicama bili su u redu, malo se jesu slijepili (valjda zato jer su vrećice imale rupe, nastale uslijed drobljenja), ali dali su se razdvajati. Ali oni bomboni na tanjurima su se skroz zalijepili za tanjure: Kako bi bilo da mlatim po tome čekićem i napravim porculanske kekse?
:(

Na kraju sam lagano strugala žlicom pa tanjurima, komadići bombona su, naravno, letjeli na sve strane, ali ipak sam nešto bombona uspjela spremiti u vrećice.
I tako su dočekali drugi dan. Malo su se lijepili, ali dali su se razdvajati prstima.

Ona 64 blijeda bombona i one bijele bombone od (bijelih) trešanja i od (bijele) mente nisam se ni trudila drobiti, među bombonima 505 s crtom ionako ima dovoljno žutih bombona.


Korak 4: Izrada staklenih keksa
Zamijesila sam tijesto od kojeg obično radim razne varijacije na temu suhih kolača. Za više vrsta kolača koristim to tijesto jer mi se neda mijesiti razna tijesta za nešto što se svodi na istu stvar (tu do izražaja dolazi moja ne-ljubav prema svim tim «različitim» suho-sitnim kolačima).

Razvaljala ja tijesto, izrezala ja oblike, stavila ih na lim.

Tu se javio problem: nisam znala koliko bombona trebam staviti u svaki otvor: bomboni bi se trebali razlijati za vrijeme pečenja i ispuniti praznine.

Onda se javio i problem punjenja tih rupa. Obično to svi pune čajnom žlicom. Uzela sam najmanju čajnu žlicu koju imam: to je izgledalo kao da bagerom zatrpavam mišju rupu!

Očito sam trebala raditi ogromne kekse s ogromnim rupama: ali nemam odgovarajuće modlice za izrezivanje oblika.

Na kraju sam te rupe punila prstima; ljepljivo je, ali to je funkcioniralo bolje, nego varijanta s čajnom žlicom.

I ugurala ja, sva sretna, u zagrijanu pećnicu lim s 10 keksića («one down, one to go», iliti 1 lim s 10 keksića gotov i još 5 na drugi lim, i ja sam gotova sa staklenim keksima).

Moš´ mislit!

Nemoguće je objasniti koliko raznih problema se može javiti tijekom pečenja 1 ture keksića u istom limu.
1. varijanta: keksić smeđ (zagorio!), bombon nerastopljen – očito sam tijesto razvaljala pretanko, a bomboni valjda nisu dosta sitno zdrobljeni
2. varijanta: keksić relativno svijetao, bombon rastopljen, ali nije ispunio prazninu, jer očito nisam stavila dosta bombona; što se to duže peče – keksić postaje sve tamniji, al´ bombon ne ispunjava prazan prostor (jer valjda nema dosta bombona)
3. varijanta: keksić bijel i sirov – bombon totalno rastopljen, razlijeva se po cijelom keksiću ko´ lava – stvaraju se mjehurići, podivljala užarena masa uništava sve pred sobom (iliti rastopljeni bombon prekriva cijeli sirovi keks)


I tako sam ja to lijepo izvadila iz pećnice zgužvala taj papir za pečenje zajedno sa svim tim kolačićima i bacila to u smeće.
Idemo na drugu turu. Umjesto onih 5 planiranih za drugu turu, napravila sam još 5 keksića.
Tijesto sam razvaljala nešto deblje, pokušala sam ustanoviti koja je optimalna količina zdrobljenih bombona…

Ni druga tura nije dala željene rezultate.

I meni nikako nije jasno zašto je meni takav problem to napraviti.

Ali ja ne odustajem.
Umjesto planiranih 15ak staklenih keksića cijelo prijepodne provela sam nastojeći napraviti barem jednu turu uspjelih staklenih keksa. Sve tijesto (od 300 g brašna) koje sam zamijesila (i namjeravala upotrijebiti i za druge vrste suhih keksa) potrošila sam na izradu staklenih keksića-
Iz svake ture sačuvala sam par keksića koji su izgledali (relativno) pristojno, a ostale sam bacala zajedno s papirom za pečenje.

Ovo što se vidi na fotkama, to su keksići za koje mogu reći da su uspjeli, ali koliko je samo bilo onih neuspjelih...



Da bi se pečeni keksi mogli objesiti nekamo, tj. da imaju rupu kroz koju mogu provući špagu, prije pečenja sam na keksima bušila rupe razmontiranom kemijskom olovkom (nemam odgovarajuću modlicu za to).

To nisu svi oblici, bilo ih je još, a u neke keksiće stavila sam i raznobojne komadiće bombona pa su «stakalca» bila šarena, ali sad vidim da na ovoj fotki nema nijedan takav keks (budući da sam već spominjala kako meni fotkanje jaaaaaaaako leži i kako mi je jaaaaaaaako interesantno - nemojte očekivati nove fotke).







Dio keksića pekla sam s utaknutim drvenim štapićima za ražnjiće da cvjetiće mogu staviti u vazu. Tu ideju pobrala sam s ove stranice. Nisam radila tijesto iz tog recepta jer u receptu piše da najprije treba peći samo tijesto, pa onda dodati bombone, pa opet to vratiti u pećnicu – kad su u pitanju obični suho-sitni keksi, za mene je to prezahtjevan proces.


Poučena svim onim receptima koja sam prostudirala, isprobavala sam razne varijante pečenja ovih keksića.
Najniža temperatura na kojoj sam to pekla bila je 160 stupnjeva, a najviša 180, s puno varijacija između te dvije krajnosti. I nisam zaključila koja temperatura je idealna.

U nekim receptima piše da se keksići ne smiju peći duže od 10 min. jer će onda rastopljeni bomboni početi razlijevati, tj. stvarat će se mjehurići i bomboni će se razlijevati po cijelim keksima. U mojim keksima mjehurići su se počeli stvarati vać nakon otprilike 5 min. (ovisno o bombonima), a tijesto je bilo sirovo – što u takvoj situaciji?

Negdje sam pročitala i da se otvori ne smiju potpuno, tj. do ruba, napuniti bombonima jer će se onda rastopljeni bomboni pomiješati s maslacem (u mojem slučaju s margarinom?) iz tijesta.
Ja sam radila male otvore na keksima jer nemam odgovarajuće modlice i definitivno sam otvore punila do samog ruba (a negdje i preko ruba, po cijelom keksiću, pa sam kistom to nastojala «pomesti» s tijesta), ali nekim čudom rastopljeni bomboni nisu se pomiješali s margarinom (čak ni na «neuspjelim» keksićima - moji keksi su «neuspjeli» zbog svih drugih (ne)mogućih razloga).

Čak ni na onim kolačima na kojima se rastopljeni bombon razlio preko cijelog tijesta, taj bombon nije se miješao s margarinom: kad sam izvadila takve kekse iz pećnice mjehurići su se, naravno, prestali stvarati i to se sve smirilo i zagladilo i većina rastopljenog bombona vratila se u sredinu keksa ostavljajući «stakleni trag» tamo gdje se bombon razlio – ali taj trag nije bio mutan, bio je potpuno bistar, proziran (ipak, to nije izgledalo lijepo jer su se ti bomboni neravnomjerno razlili po tijestu, pa je to sve izgledalo nekako zapackano, iako bistro).

Stvarno me čudi, kako to da se margarin iz tijesta nije pomiješao s bombonima - jer meni je fakat sve drugo što je moglo poći krivo, stvarno i pošlo krivo (Murphyjev zakon).

I da, mene su izluđivale crne mrlje od crta s bombona 505 s crtom, ali u usporedbi sa svim drugim što je pošlo krivo, te mrlje bile su mi najmanji problem.

Čini mi se da uspjeh keksića ovisi o:
1. vrsti tijesta
2. debljini razvaljanog tijesta
3. veličini otvora koji treba napuniti bombonom
4. vrsti bombona
5. stupnju usitnjenosti bombona
6. količini bombona koja se stavlja u otvor
7. vrsti pećnice
8. temperaturi pečenja
9. vremenu pečenja


Trebao bi mi doktorat iz kemije – možda bih onda bila u stanju kupiti prave bombone.
A onda bi mi trebao i doktorat iz neke vrste inžinjeringa, fizike, dizajna… - možda bih onda bila u stanju uskladiti sve spomenute parametre i napraviti keksiće.

Nakon 300tinjak g potrošenog brašna i nekoliko nepovratno izgubljenih sati života ovih par uspjelih keksića baš se i ne može smatrati uspjehom, ali što je tu je.

Imam hrpetine blijedih (bjelkastih i žućkastih) tvrdih bombona s kojima ne znam što ću.
Ima li tko kakvu ideju?
Samo mi nemojte predložiti da radim staklene kekse s tijestom u boji; nisam mazohist (barem ne u ovom slučaju).
Za mene je ta priča završena.