Japanska torta od sira i voća

Kad je Andrea na svoj blog "Voće i povrće" unijela recept za Japansku tortu od sira, sjećam se da sam u komentar napisala da mi je recept zanimljiv jer nikad nisam probala tako nešto.

Mene nije privlačio okus toga jer ne volim slatke kolače od sira (npr. «američki cheesecake», Tiramisu, kolače s kremom od mascarponea…:(

Ali uistinu me zanimala struktura pečenog kolača, i zato sam spremila taj receptić, pa možda jednom probam.

Nedavno sam u kompjuter skidala neke recepte koje imam snimljene na CD-ima (prije par mjeseci kompjuter mi je popravljen na način da su obrisani Windowsi i snimljeni novi, pa u kompjuteru nisam imala ničega; postupno mu «učitavam pamet» pomoć CD-a na kojima ima svega i svačega).

I tako sam ja na jednom CD-u otkrila Japaneese cheesecake. Najprije sam mislila da je to Andrein recept, ali onda mi je bilo čudno, zašto je naziv na engleskom, a Andrein post je na hrvatskom. Kad sam otvorila recept, vidjela sam da to nije Andrein «cheesecake», iako je sličan. Ustanovila sam da taj recept imam već više od 4 godine spremljen na tom CD-u.

Vjerojatno sam ga spremila jer je takav recept za mene bio nešto novo… i zaboravila na njega.

Očito jako marljivo skupljam recepte i nemam pojma što sve imam.

Onda sam bacila pogled na još neke recepte i otkrila recept za Japansku tortu od sira i voća. Taj recept je potpuno drugačiji od Andreinog: upotrebljava se puno više sira, ispasirano voće,…, a ni ne peče se «u kupelji».

Recept mi je bio «čudan» i «neobičan» (čak «neobičniji» od Andreinog: ). Nikako nisam mogla zamisliti kakvu teksturu ima pečeni kolač.

Da zadovoljim svoju znatiželju, odlučila sam ga isprobati. Okus me uopće nije zanimao, pretpostavljala sam da ga ionako neću jesti (imat će okus po siru, a po čemu bi drugom?); ali morala sam vidjeti kakvu teksturu/strukturu/konzistenciju... ima finalni produkt!

U originalu, kolač se radi s ispasiranim breskvama iz kompota, ja sam upotrijebila ono što sam imala na raspolaganju: jagode koje su se par dana durile u hladnjaku, ionako više nisu ni bile za drugo, nego da ih ispasiram/zdrobim u blenderu.

Kopkalo me što se ovaj kolač za razliku od Andreinog, ne peče u kupelji (ili kao ja to zovem «na pari»). A da ja to ipak probam peći u kupelji? Zašto ne!

Taj kolač bi se, u originalu, trebao peći «bez kupelji» na 180 stupnjeva oko sat vremena. Ako ja to pečem u kupelji, koliko to trebam peći?

Odlučila sam zagrijati pećnicu na 150 stupnjeva i peći kolač barem 90 min.

Sve sam lijepo pripremila: lim sam izvana omotala folijom, ali budući da baš nisam zadovoljna tim svojim limom s obručem na skidanje, ja sam lim iznutra obložila papirom za pečenje koji sam namastila i pobrašnila (to se na kraju pokazalo dobrom idejom, jer kad sam s pečenog kolača skinula obruč: voda je curila ispod papira za pečenje, očito nisam dobro izvana omotala lim aluminijskom folijom).

Dakle, u taj i izvana i iznutra «obloženi» lim, ulijala sam pripremljenu smjesu, stavila taj okrugli lim u veći četvrtasti lim, ulijala kipuću vodu i onda sve u pećnicu.

Gledala sam kroz vrata pećnice kao da gledam televiziju!

U originalu kolač bi trebalo peći u kalupu promjera 26 cm, ja sam pekla u onom od 24 cm: kad sam ulijala smjesu u njega bio je skoro na vrh pun, do ruba je falilo oko 1 cm, a tijekom pečenja kolač je narastao daleko preko ruba, oko 3-4 cm.

Nakon 90 min. zapitala sam se kako znati je li kolač pečen? Ako otvorim pećnicu, gotovo(!), sve će se «spustiti/splasnuti».

Kolač je odozgo bio tek lagano smeđ, ali sav je popucao.

Pekla sam kolač još 15ak min. i zaključila da je dovoljno, ako nije pečen, izlijat će sve u zahod!

Otvorim ja pećnicu, primim lim, a sirna smjesa trese se ko´ drhtalica! Meni se činilo da je to u sredini ko´ juha!

I da, čim sam otvorila vrata pećnice, kolač se istog trena spustio barem za 2-3 cm.

Nisam se usudila skinuti obruč s toga, što ako se to razlije na sve strane?

Ostavila sam kolač u limu. Ne znam zapravo zašto, ako je u sredini sirov, stvar neće biti ništa bolja ni kad se kolač ohladi.

Ipak, kolač se hladio oko 90 min. na sobnoj temperaturi, zapravo «sobnoj vrućini» (posljednjih dana kod mene je nenormalno vruće).

Hlađenjem se kolač sve više i više spuštao.

Popipala sam kolač odozgo, još je bio poprilično topao, ali i poprilično čvrst na dodir, i više nije onako «drhtao» kad sam ga zatresla; bit´ će nešto! Odvažila sam se na skidanje obruča. Ne možete zamisliti moju euforiju kad se kolač nije razlio, bio je topao i užasno mekan, ali nije se nikamo širio, bio je postojan!

Lagano sam sa svih strana odlijepila i papir za pečenje pa sam ostavila kolač da se dalje hladi.

Visina kolača bila je oko 4 cm, tj. praktički se napola spustio.

Kad je kolač bio onako, malo mlačan, odlučila sam ga utrpati u hladnjak preko noći.

Sutradan sam provjerila rezultate svog rada.

Kolač se preko noći lijepo rashladio. Moram napomenuti da mi se jako svidjelo što je kolač odozgo ravan. Za vrijeme pečenja se napuhao, i to nekako zaobljeno/kupolasto i onda je popucao na više mjesta. Ali hlađenjem se kolač spustio i lijepo «poravnao», iako su «pukotine» na korici bile vidljive.

Došlo je vrijeme za degustaciju.

Okus mi se nikako nije sviđao, niti volim sir, niti volim jagode – pa je to bilo i za očekivati. Zapravo, meni je to imalo okus po voćnom jogurtu od jagoda :(

I da nisam sama pripremala ovaj kolač, tj. da nisam sama u smjesu stavila šećer i med; rekla bih da taj kolač, nije vidio ni šećera ni meda! Meni to, blago rečeno, uopće nije bilo slatko!

E sad, što se tiče one moje znatiželje, vezane uz teksturu pečenog kolača: taj kolač bio je drugačiji od svih kolača od sira koje sam ja jela.

Nije biskvitan, nije tvrd, nije suh, nije zbijen… Ne znam kako bih to opisala, ne bih baš rekla da je kremast, nekako je pjenast, …, zapravo gnjecav, vlažan… – meni se nije svidjelo! Meni je to nekako previše mokro!

Taj kolač konzistencijom me donekle asocira na kremšnite, nekako je pjenast, mjehurićav…

Ne znam jesam li možda kolač trebala duže peći. Kakav bi onda bio?

Odozgo je kolač imao «koricu» pa je bio čvršći. Probala sam tu stranu kolača okrenuti dolje (iako je bila ispucana), a probala sam dolje ostaviti i onu stranu koja je za vrijeme pečenja bila dolje – čini me se da je svejedno koja je strana dolje, iako je ona popucana gornja strana suša/čvršća.

Kad se izvadi iz hladnjaka, kolač je postojan i lijepo se reže. Ali nakon sat-dva na «sobnoj vrućini», poprilično ognjecavi. Nije gnjecav u smislu da se rastopi i da se razlijava/teče na sve strane; ali postane problematično odrezanu šnitu transportirati s tace na tanjur: jednostavno se «uruši»; to je najbolje transportirati lopatom za palačinke.

Kome god sam spomenula recept, svi su oduševljeni - «na neviđeno», tj. svim kolegicama taj recept zvuči fantatstično, sve traže recept, ali nijedna ga još nije probala napraviti. Pa eto, da više ne moram prosljeđivati recept mailom, keljim ga na blog.

Čini mi se da je ovaj kolač konzistencijom drugačiji od Andreinog (zbog količine i omjera sastojaka). Baš me zanima kakav je Andrein, ali nikako da se odvažim i napravim ga: budući da poznajem puno ljudi koji vole kolače od sira, čekam da ga netko od njih napravi, pa da ja zadovoljim svoju znatiželju vezanu uz konzistenciju kolača.

Dakle, ako netko u mojoj blizini napravi Andreinu varijantu, nek´ me pozove; bez brige neću vam ja to (po)jesti, meni samo dajte jedan komadić da ga mogu proanalizirati:)

Ne smatram se kompetentnom za davanje savjeta vezanih uz pečenje ovakvih kolača. Ja sam ovu svoju voćnu varijantu pekla «u kupelji», nemam pojma kako se to ponaša kad se ne peče na taj način. Čini mi se da vrijeme pečenja u ovakvim receptima prvenstveno ovisi o pećnici.

Za miksanje smjese upotrijebila sam posudu zapremnine oko 2,5 l i bila je skoro na vrh puna, a budući da je smjesa (jako) tekuća, za vrijeme miksanja kapljice su letjele na sve strane, bilo bi najbolje upotrijebiti što veću i dublju posudu.

U originalu, u smjesu se stavljaju 4 žlice kukuruznog škroba.

Ja sam se onako "iznenada" sjetila da bih baš mogla isprobati taj recept, a doma, naravno, nisam imala ni mrvicu kukuruznog škroba.

Upotrijebila sam 3 žlice pšeničnog brašna i 1 prašak za puding od jagode (oko 40 g) – jer mi se činilo da će smjesa tako imati intenzivniju ružičastu boju. Možda ne bi bilo loše potpuno izbaciti pšenično brašno(/kukuruzni škrob) i staviti 2-3 praška za puding od jagode (uz pretpostavku da radite verziju s jagodama, ako upotrebljavate neko drugo voće, možete staviti samo škrob ili samo brašno, ili ga kombinirati s nekim praškom za puding…).

Nisam stručnjak za "torte od sira", čitala sam da se struktura može razlikovati ovisno o upotrebi kukuruznog škroba ili pšeničnog brašna. Ali ne razumijem se u tu problematiku; a ova japanska varijanta meni je potpuni misterij. Ja sam upotrijebila ono što sam imala doma i uspjelo je:)

Ako nekoga zanima: u Hrvatskoj se kukuruzni škrob prodaje pod nazivom "Gustin", "Gussnel"...

Sastojci

450 g ocijeđenog voća iz kompota ili svježeg voća (jagode, breskve,…)

1 kg svježeg kravljeg sira, ocijeđenog

4 jaja

4 žlice šećera

1 vanilin šećer

2 žlice svijetlog meda (ili javorovog sirupa)

1 žlica kiselog vrhnja ili Crème fraîche

sok 1 limuna

1 prašak za pecivo

4 žlice kukuruznog škroba (ili pšeničnog brašna (?), ili 1 prašak za puding i 2-3 žlice brašna; ili izbaciti brašno/škrob i upotrijebiti 2-3 paketića praška za puding (?))

Voće zdrobite u pire pomoću štapnog mikera/blendera u glatku smjesu.

Odvojite žumanjke od bjelanjaka.

Od malo posoljenih bjelanjaka izmiksajte snijeg.

Žumanjke miksajte s obje vrste šećera i medom dok se šećer rastopi.

Ocijeđeni sir ispasirajte ili kremasto izmiksajte. Dodajte ga smjesi od žumanjaka i sve kremasto izmiksajte. Umiješajte i vrhnje i limunov sok. Smjesi dodajte usitnjeno voće.

Prašak za pecivo pomiješajte s brašnom/škrobom/praškom za puding (?) pa sve lagano umiješajte u gornju smjesu.

Nakraju dodajte i snijeg od bjelanjaka pa ga lagano umiješajte.

Smjesu možete peći «u kupelji» tj. na pari, kao što sam ja; ili ju možete peći kao što se peče u originalu, «bez pare» – nisam probala tu varijantu.

Ja sam okrugli kalup (promjera 24cm) izvana omotala aluminijskom folijom, iznutra sam ga obložila papirom za pečenje, papir sam namastila i pobrašnila. Električnu pećnicu zagrijala sam na 150 stupnjeva.

Kalup sam stavila u duboki lim i okolo ulijala kipuću vodu da seže do polovice okruglog lima. I to sam sve ugurala u pećnicu (na srednju prečku) i pekla oko 1 sat i 45 min.

Opaska: ako za vrijeme pečenja otvarate pećnicu, kolač će se spustiti!

U originalu, kolač se peče u kalupu promjera 26 cm, ne peče se «u kupelji», nego u pećnici (valjda na funkciji «donji i gornji grijač) zagrijanoj na 180 stupnjeva. I peče se oko 1 sat.

Ako tko proba tu varijantu, nek´ slobodno javi dojmove.

Dakle, ja sam kolač pekla «u kupelji» oko 1 sat i 45 minuta, a zatim sam ga izvadila iz kupelji i ostavila da se hladi u obruču u kojem se pekao.

Obruč sam skinula tek nakon što se kolač oko 90 min. hladio na sobnoj temperaturi («vrućini»:)

U originalnom receptu ne piše ništa o stavljanju u hladnjak, posluživanju ili ukrašavanju.

Ja sam mlaki kolač stavila u hladnjak preko noći da se dobro rashladi.

Čini mi se da je to pregnjecavo, ako nije u hladnjaku.

Sutradan, po ohlađenom kolaču pobacala sam jagode (oprala sam ih, ali bila sam lijena skinuti ono zeleno), ali ionako sam ih odmicala kad sam rezala kolač.