Japanska torta od sira i voća

Kad je Andrea na svoj blog "Voće i povrće" unijela recept za Japansku tortu od sira, sjećam se da sam u komentar napisala da mi je recept zanimljiv jer nikad nisam probala tako nešto.

Mene nije privlačio okus toga jer ne volim slatke kolače od sira (npr. «američki cheesecake», Tiramisu, kolače s kremom od mascarponea…:(

Ali uistinu me zanimala struktura pečenog kolača, i zato sam spremila taj receptić, pa možda jednom probam.

Nedavno sam u kompjuter skidala neke recepte koje imam snimljene na CD-ima (prije par mjeseci kompjuter mi je popravljen na način da su obrisani Windowsi i snimljeni novi, pa u kompjuteru nisam imala ničega; postupno mu «učitavam pamet» pomoć CD-a na kojima ima svega i svačega).

I tako sam ja na jednom CD-u otkrila Japaneese cheesecake. Najprije sam mislila da je to Andrein recept, ali onda mi je bilo čudno, zašto je naziv na engleskom, a Andrein post je na hrvatskom. Kad sam otvorila recept, vidjela sam da to nije Andrein «cheesecake», iako je sličan. Ustanovila sam da taj recept imam već više od 4 godine spremljen na tom CD-u.

Vjerojatno sam ga spremila jer je takav recept za mene bio nešto novo… i zaboravila na njega.

Očito jako marljivo skupljam recepte i nemam pojma što sve imam.

Onda sam bacila pogled na još neke recepte i otkrila recept za Japansku tortu od sira i voća. Taj recept je potpuno drugačiji od Andreinog: upotrebljava se puno više sira, ispasirano voće,…, a ni ne peče se «u kupelji».

Recept mi je bio «čudan» i «neobičan» (čak «neobičniji» od Andreinog: ). Nikako nisam mogla zamisliti kakvu teksturu ima pečeni kolač.

Da zadovoljim svoju znatiželju, odlučila sam ga isprobati. Okus me uopće nije zanimao, pretpostavljala sam da ga ionako neću jesti (imat će okus po siru, a po čemu bi drugom?); ali morala sam vidjeti kakvu teksturu/strukturu/konzistenciju... ima finalni produkt!

U originalu, kolač se radi s ispasiranim breskvama iz kompota, ja sam upotrijebila ono što sam imala na raspolaganju: jagode koje su se par dana durile u hladnjaku, ionako više nisu ni bile za drugo, nego da ih ispasiram/zdrobim u blenderu.

Kopkalo me što se ovaj kolač za razliku od Andreinog, ne peče u kupelji (ili kao ja to zovem «na pari»). A da ja to ipak probam peći u kupelji? Zašto ne!

Taj kolač bi se, u originalu, trebao peći «bez kupelji» na 180 stupnjeva oko sat vremena. Ako ja to pečem u kupelji, koliko to trebam peći?

Odlučila sam zagrijati pećnicu na 150 stupnjeva i peći kolač barem 90 min.

Sve sam lijepo pripremila: lim sam izvana omotala folijom, ali budući da baš nisam zadovoljna tim svojim limom s obručem na skidanje, ja sam lim iznutra obložila papirom za pečenje koji sam namastila i pobrašnila (to se na kraju pokazalo dobrom idejom, jer kad sam s pečenog kolača skinula obruč: voda je curila ispod papira za pečenje, očito nisam dobro izvana omotala lim aluminijskom folijom).

Dakle, u taj i izvana i iznutra «obloženi» lim, ulijala sam pripremljenu smjesu, stavila taj okrugli lim u veći četvrtasti lim, ulijala kipuću vodu i onda sve u pećnicu.

Gledala sam kroz vrata pećnice kao da gledam televiziju!

U originalu kolač bi trebalo peći u kalupu promjera 26 cm, ja sam pekla u onom od 24 cm: kad sam ulijala smjesu u njega bio je skoro na vrh pun, do ruba je falilo oko 1 cm, a tijekom pečenja kolač je narastao daleko preko ruba, oko 3-4 cm.

Nakon 90 min. zapitala sam se kako znati je li kolač pečen? Ako otvorim pećnicu, gotovo(!), sve će se «spustiti/splasnuti».

Kolač je odozgo bio tek lagano smeđ, ali sav je popucao.

Pekla sam kolač još 15ak min. i zaključila da je dovoljno, ako nije pečen, izlijat će sve u zahod!

Otvorim ja pećnicu, primim lim, a sirna smjesa trese se ko´ drhtalica! Meni se činilo da je to u sredini ko´ juha!

I da, čim sam otvorila vrata pećnice, kolač se istog trena spustio barem za 2-3 cm.

Nisam se usudila skinuti obruč s toga, što ako se to razlije na sve strane?

Ostavila sam kolač u limu. Ne znam zapravo zašto, ako je u sredini sirov, stvar neće biti ništa bolja ni kad se kolač ohladi.

Ipak, kolač se hladio oko 90 min. na sobnoj temperaturi, zapravo «sobnoj vrućini» (posljednjih dana kod mene je nenormalno vruće).

Hlađenjem se kolač sve više i više spuštao.

Popipala sam kolač odozgo, još je bio poprilično topao, ali i poprilično čvrst na dodir, i više nije onako «drhtao» kad sam ga zatresla; bit´ će nešto! Odvažila sam se na skidanje obruča. Ne možete zamisliti moju euforiju kad se kolač nije razlio, bio je topao i užasno mekan, ali nije se nikamo širio, bio je postojan!

Lagano sam sa svih strana odlijepila i papir za pečenje pa sam ostavila kolač da se dalje hladi.

Visina kolača bila je oko 4 cm, tj. praktički se napola spustio.

Kad je kolač bio onako, malo mlačan, odlučila sam ga utrpati u hladnjak preko noći.

Sutradan sam provjerila rezultate svog rada.

Kolač se preko noći lijepo rashladio. Moram napomenuti da mi se jako svidjelo što je kolač odozgo ravan. Za vrijeme pečenja se napuhao, i to nekako zaobljeno/kupolasto i onda je popucao na više mjesta. Ali hlađenjem se kolač spustio i lijepo «poravnao», iako su «pukotine» na korici bile vidljive.

Došlo je vrijeme za degustaciju.

Okus mi se nikako nije sviđao, niti volim sir, niti volim jagode – pa je to bilo i za očekivati. Zapravo, meni je to imalo okus po voćnom jogurtu od jagoda :(

I da nisam sama pripremala ovaj kolač, tj. da nisam sama u smjesu stavila šećer i med; rekla bih da taj kolač, nije vidio ni šećera ni meda! Meni to, blago rečeno, uopće nije bilo slatko!

E sad, što se tiče one moje znatiželje, vezane uz teksturu pečenog kolača: taj kolač bio je drugačiji od svih kolača od sira koje sam ja jela.

Nije biskvitan, nije tvrd, nije suh, nije zbijen… Ne znam kako bih to opisala, ne bih baš rekla da je kremast, nekako je pjenast, …, zapravo gnjecav, vlažan… – meni se nije svidjelo! Meni je to nekako previše mokro!

Taj kolač konzistencijom me donekle asocira na kremšnite, nekako je pjenast, mjehurićav…

Ne znam jesam li možda kolač trebala duže peći. Kakav bi onda bio?

Odozgo je kolač imao «koricu» pa je bio čvršći. Probala sam tu stranu kolača okrenuti dolje (iako je bila ispucana), a probala sam dolje ostaviti i onu stranu koja je za vrijeme pečenja bila dolje – čini me se da je svejedno koja je strana dolje, iako je ona popucana gornja strana suša/čvršća.

Kad se izvadi iz hladnjaka, kolač je postojan i lijepo se reže. Ali nakon sat-dva na «sobnoj vrućini», poprilično ognjecavi. Nije gnjecav u smislu da se rastopi i da se razlijava/teče na sve strane; ali postane problematično odrezanu šnitu transportirati s tace na tanjur: jednostavno se «uruši»; to je najbolje transportirati lopatom za palačinke.

Kome god sam spomenula recept, svi su oduševljeni - «na neviđeno», tj. svim kolegicama taj recept zvuči fantatstično, sve traže recept, ali nijedna ga još nije probala napraviti. Pa eto, da više ne moram prosljeđivati recept mailom, keljim ga na blog.

Čini mi se da je ovaj kolač konzistencijom drugačiji od Andreinog (zbog količine i omjera sastojaka). Baš me zanima kakav je Andrein, ali nikako da se odvažim i napravim ga: budući da poznajem puno ljudi koji vole kolače od sira, čekam da ga netko od njih napravi, pa da ja zadovoljim svoju znatiželju vezanu uz konzistenciju kolača.

Dakle, ako netko u mojoj blizini napravi Andreinu varijantu, nek´ me pozove; bez brige neću vam ja to (po)jesti, meni samo dajte jedan komadić da ga mogu proanalizirati:)

Ne smatram se kompetentnom za davanje savjeta vezanih uz pečenje ovakvih kolača. Ja sam ovu svoju voćnu varijantu pekla «u kupelji», nemam pojma kako se to ponaša kad se ne peče na taj način. Čini mi se da vrijeme pečenja u ovakvim receptima prvenstveno ovisi o pećnici.

Za miksanje smjese upotrijebila sam posudu zapremnine oko 2,5 l i bila je skoro na vrh puna, a budući da je smjesa (jako) tekuća, za vrijeme miksanja kapljice su letjele na sve strane, bilo bi najbolje upotrijebiti što veću i dublju posudu.

U originalu, u smjesu se stavljaju 4 žlice kukuruznog škroba.

Ja sam se onako "iznenada" sjetila da bih baš mogla isprobati taj recept, a doma, naravno, nisam imala ni mrvicu kukuruznog škroba.

Upotrijebila sam 3 žlice pšeničnog brašna i 1 prašak za puding od jagode (oko 40 g) – jer mi se činilo da će smjesa tako imati intenzivniju ružičastu boju. Možda ne bi bilo loše potpuno izbaciti pšenično brašno(/kukuruzni škrob) i staviti 2-3 praška za puding od jagode (uz pretpostavku da radite verziju s jagodama, ako upotrebljavate neko drugo voće, možete staviti samo škrob ili samo brašno, ili ga kombinirati s nekim praškom za puding…).

Nisam stručnjak za "torte od sira", čitala sam da se struktura može razlikovati ovisno o upotrebi kukuruznog škroba ili pšeničnog brašna. Ali ne razumijem se u tu problematiku; a ova japanska varijanta meni je potpuni misterij. Ja sam upotrijebila ono što sam imala doma i uspjelo je:)

Ako nekoga zanima: u Hrvatskoj se kukuruzni škrob prodaje pod nazivom "Gustin", "Gussnel"...

Sastojci

450 g ocijeđenog voća iz kompota ili svježeg voća (jagode, breskve,…)

1 kg svježeg kravljeg sira, ocijeđenog

4 jaja

4 žlice šećera

1 vanilin šećer

2 žlice svijetlog meda (ili javorovog sirupa)

1 žlica kiselog vrhnja ili Crème fraîche

sok 1 limuna

1 prašak za pecivo

4 žlice kukuruznog škroba (ili pšeničnog brašna (?), ili 1 prašak za puding i 2-3 žlice brašna; ili izbaciti brašno/škrob i upotrijebiti 2-3 paketića praška za puding (?))

Voće zdrobite u pire pomoću štapnog mikera/blendera u glatku smjesu.

Odvojite žumanjke od bjelanjaka.

Od malo posoljenih bjelanjaka izmiksajte snijeg.

Žumanjke miksajte s obje vrste šećera i medom dok se šećer rastopi.

Ocijeđeni sir ispasirajte ili kremasto izmiksajte. Dodajte ga smjesi od žumanjaka i sve kremasto izmiksajte. Umiješajte i vrhnje i limunov sok. Smjesi dodajte usitnjeno voće.

Prašak za pecivo pomiješajte s brašnom/škrobom/praškom za puding (?) pa sve lagano umiješajte u gornju smjesu.

Nakraju dodajte i snijeg od bjelanjaka pa ga lagano umiješajte.

Smjesu možete peći «u kupelji» tj. na pari, kao što sam ja; ili ju možete peći kao što se peče u originalu, «bez pare» – nisam probala tu varijantu.

Ja sam okrugli kalup (promjera 24cm) izvana omotala aluminijskom folijom, iznutra sam ga obložila papirom za pečenje, papir sam namastila i pobrašnila. Električnu pećnicu zagrijala sam na 150 stupnjeva.

Kalup sam stavila u duboki lim i okolo ulijala kipuću vodu da seže do polovice okruglog lima. I to sam sve ugurala u pećnicu (na srednju prečku) i pekla oko 1 sat i 45 min.

Opaska: ako za vrijeme pečenja otvarate pećnicu, kolač će se spustiti!

U originalu, kolač se peče u kalupu promjera 26 cm, ne peče se «u kupelji», nego u pećnici (valjda na funkciji «donji i gornji grijač) zagrijanoj na 180 stupnjeva. I peče se oko 1 sat.

Ako tko proba tu varijantu, nek´ slobodno javi dojmove.

Dakle, ja sam kolač pekla «u kupelji» oko 1 sat i 45 minuta, a zatim sam ga izvadila iz kupelji i ostavila da se hladi u obruču u kojem se pekao.

Obruč sam skinula tek nakon što se kolač oko 90 min. hladio na sobnoj temperaturi («vrućini»:)

U originalnom receptu ne piše ništa o stavljanju u hladnjak, posluživanju ili ukrašavanju.

Ja sam mlaki kolač stavila u hladnjak preko noći da se dobro rashladi.

Čini mi se da je to pregnjecavo, ako nije u hladnjaku.

Sutradan, po ohlađenom kolaču pobacala sam jagode (oprala sam ih, ali bila sam lijena skinuti ono zeleno), ali ionako sam ih odmicala kad sam rezala kolač.

Torta s korama od sira i bjelanjaka

Sjećam se svojih tinejdžerskih dana… i svojeg prvog iskustva… s nekakvim kolačem od «baiser/meringue» kora (iako tada nisam znala da su to te kore, ni da se kolač zove Ledeni vjetar), sjećam se toga, kao da je bilo jučer…

Moj prvi zalogaj kolača s tim korama i moja prva asocijacija: spužva koja pliva u šlagu i kremi; pod ovom usporedbom mislim na konzistenciju: baiser (beze) kore su kao ko´ spužva i imaju okus, naravno, a po čemu bi drugom, po bjelanjcima.

Dakle, ta famozna spužvasta baiser kora plivala je u toj gnjecavoj kremi, štoviše, ta spužvasta kora tako je bolesna srasla s kremom da je bilo nemoguće odvojiti jedno od drugog (iako sam se ja trudila to odvojiti jedno od drugog i barem pojesti kremu; mislim da je već svima jasno da mi se kora nikako nije sviđala, - ni krema me nije oduševljavala, ali što je tu je).

Dok su svi oko mene zadovoljno «mljackali» svoju porciju kolača, ja sam zabezeknute face žvakala svaki zalogaj.

Za mene, tinejdžerku, bilo je šokantno otkriće da se nešto takvo može zvati «kolačem». Moja mama nikad nije pripremala takve kolače, tj. nikad nije radila nikakvu baiser koru. Ja sam, blago rečeno, bila razočarana kolačem kojim su nas ponudili na tom nekakvom slavlju. Sjećam se da sam razmišljala: «Ako su znali da će imati goste, zar nisu mogli napraviti nekakav «normalan kolač», pa ovo je užas!».

U to vrijeme nisam imala pojma što su baiser kore, niti kako se rade i bila sam uvjerena da su u tom kolaču, koji su nam ponudili, nekakve kore smućene na brzinu ili je nešto ozbiljno pošlo krivo tijekom pripreme, tj. bila sam uvjerena da je domaćica totalno uprskala kolač koji je radila i budući da nije imala vremena pripremiti neki drugi kolač: jednostavno nam je servirala tu svinjariju. Meni je bilo nezamislivo da se takve kore, tj. taj kolač mogu smatrati ne samo uspjelim, nego fantastičnim. Što su svi oko mene više hvalili kolač, ja sam bivala sve više zbunjena. Na putu kući konzultirala sam se s mamom i onda mi je ona objasnila to s baiser korama i sveopćom popularnošću «Ledenog vjetra», «Pavlove», itd. Objasnila mi je i postupak pripreme, tj. «dugotrajno» sušenje kora, i rekla da ima negdje zapisan recept, ali ga nikad nije radila, može mi ga proslijediti, pa nek´ probam.

Hvala lijepa, ali ne bih!

Bila sam odlučna da nikad neću raditi tako nešto.

Jednom drugom prilikom probala sam nekakav kolač s baiser korama u nekakvoj suhoj/tvrdoj verziji, tj. kore su izvana bile samo djelomično namazane kremom i bile su nekako «hrskave» izvana: ta varijanta bila mi je još gora od one mekane (kod one mekane barem nisam morala strahovati za svoje zube).

Tijekom godina često me netko pitao za savjet vezan uz izradu baiser kora. Moj jedini odgovor na to bio je: «Nemam blage veze.» - nikad nisam pekla te kore i nemam pojma kako to funkcionira. A koliko vidim, po Internetu, pa prilikom «ženskih» druženja itd. često je isplivalo more pitanja o izradi tih kora, štoviše, prema prostoru koji ta «tema» zauzima na Internetu i drugdje čini se da je uistinu problem napraviti baiser koru.

Već godinama me kopka, jesam li ja u stanju napraviti tu famoznu beze koru? Pa eto, da jednom probam to napraviti, i da skinem tu temu s dnevnog reda, jednom za svagda.

I tako sam ja zadnjih tjedana svaki vikend radila nekakvu tortu (kolač) s baiser korama: napravila sam ukupno 4 takve torte.

Pritom sam se osjećala kao da sam na dijeti! Ja sam napravila te kolače, ali oni mene uopće nisu privlačili da ih jedem, probala sam tanku šnitu od svake torte, ali meni je ta spužva od bjelanjaka užasna.

Praktički sam gladovala, kraj kolača u frižideru!

Nedjeljna popodneva završavala su kuhanjem pudinga, jer «zbog navike» trebalo mi je nešto da si zasladim vikend, a u hladnjaku je bilo samo to nešto s baiserom!

Moja 4 baiser-eksperimenta sastojala su se od nekih "klasičnih" stvarčica, te nekih (mojih) varijacija na temu.

Prvi na redu bio je «klasični» Ledeni vjetar s voćem (upotrijebila sam višnje iz kompota jer me ona varijanta s jagodama, kivijem i bananama nije nimalo privlačila, previše puta su mi taj užas servirali na nekom slavlju). Kad je riječ o slasticama, ja sam ko´ malo dijete: na raznoraznim slavljima jedva čekam tortu/kolač. Klinci se uglavnom vesele torti «zamotanoj» u neku jedva jestivu smjesu, tj. tortu ukrašenu u skladu s npr. popularnim crtićima/filmovima; sam okus torte je u drugom planu. Kod mene je stvar obrnuta; već sam pisala da me te zamotano-ukrašene torte uopće ne fasciniraju – ja se veselim okusu: ne možete ni zamisliti moje razočaranje kad mi onda serviraju nešto s baiser korama (malo mi fali da se rasplačem od jada).

Nakon toga, radila sam nekakvo čudo za koje nisam ni čula do prije 2-3 tjedna, tj. na Internetu sam otkrila nekakav Čokoladni ledeni vjetar: ne upotrebljava se voće, a žuta krema od žumanjaka podijeli se na dva dijela i u jedan dio doda se tamna čokolada. Budući da sam ja jaaaaaaaaako kreativna, ja sam i u žuti dio smjese dodala čokoladu, i to bijelu (iako se u receptu prema kojem sam radila to tako ne radi), ali nitko se nije žalio na taj dodatak.

Na red je bila došla i nekakva varijacija na temu Reform torte s kokosom i čokoladnom kremom.

A zatim se «na repertoaru» našla nekakva baiser torta sa svim i svačim.

Moji dojmovi vezani uz okus tih torti/kolača: jedno gore od drugog (kreme, same po sebi su u redu, ali kad srastu s onom spužvom od bjelanjaka, to je katastrofa!).

Što se same izrade tih kora tiče, nešto što meni nikako nije jasno je omjer bjelanjaka i šećera.

Na Internetu sam na 10ak mjesta našla recept za Ledeni vjetar, pritom me fasciniralo što je recept svugdje isti; za koru: 9 bjelanjaka, 300 g šećera, 1 žlica octa.

Sada će neki tvrdi da je taj recept tako fantastičan da nitko nema potrebu nešto u njemu mijenjati i zato postoji samo ta jedna varijanta (negdje sam čitala o nekoj varijanti s 12 jaja, ali njome se nisam pozabavila, jer nisam imala u planu potrošiti toliko jaja na «obične» baiser kore). Fakat me fascinira da svi tu koru za Ledeni vjetar rade po istom receptu; npr. Kremšnite ili Mađarica su također poprilično popularan kolač, a za svaki od njih možete na Internetu naći barem 20ak recepata koji se međusobno totalno razlikuju; valjda to znači da onda ni jedan od tih recepata ne valja, pa onda svi u njima nešto mijenjaju.

Eto, u Ledenom vjetru na 1 bjelanjak ide 30 g šećera.

U receptima za neke druge kolače/torte za koje se radi baiser kora, na 1 bjelanjak stavlja se 50-60 g šećera, a našla sam i varijante u kojima se na 1 bjelanjak stavlja 80 g šećera.

Isprobavala sam te različite omjere bjelanjaka i šećera. Nisam došla do nikakvog zaključka. Očito je da nije isto stavi li se na 9 bjelanjaka 300 g šećera ili 720 g šećera (9 bjelanjaka x 80 g šećera po bjelanjku); ali ja nisam kompetentna da prokljuvim tu problematiku.

Jedino što sam primijetila je razlika u čvrstoći/gustoći smjese prije pečenja.

Žlicu octa stavila sam samo u ovu varijantu od 9 bjelanjaka; negdje sam pročitala da se ocat stavlja jer se onda kore kraće peku (kraće u usporedi s čim?); u ovim drugim «varijacijama na baiser-temu» nisam stavljala ocat jer u receptima nije pisalo.

Nešto što će mi zauvijek ostati u sjećanju su (internetske) stranice posvećene izradi baiser kora.

Kad se samo sjetim svih onih «dobronamjernih» savjeta po Internetu!

Čitajući te savjete imala sam dojam da polovica onih koji te savjete dijele nikad nije ni probala ispeći/isušiti tu koru.

Čudi me da ni u jednom internetskom receptu nije navedeno koliki je kvocijent inteligencije potreban kao preduvjet za izradu kolača: jednostavno sam se izgubila u moru svih tih savjeta koji se međusobno poništavaju.

Evo nekih, meni najdražih, primjera…

Negdje piše da se za vrijeme pečenja kore, pećnica nikako ne smije otvarati.

Nekoliko stranica, postova,… dalje nađem recept za pečenje triju kora odjednom i pritom se kore najprije peku neko vrijeme, pa se onda vade (!) iz pećnice i svaka kora se odlijepi s papira i stavi na novi komada papira i sve se vrati u pećnicu, s tim da je sada gore ona strana kore koja je prije bila odozdo.

A našla sam i nekih savjeta u kojima se tvrdi da vrata pećnice tijekom cijelog postupka moraju biti (malo) otvorena (!).

Dakle, toliko o (ne)otvaranju pećnice za vrijeme pečenja kore.

Sljedeći savjet: papir za pečenje dobro namastite i pobrašnite da bi se kore lakše skidale s papira.

Nekoliko stranica dalje netko navodi svoja iskustva s pripremom kora: «ja uopće ne mastim niti brašnim papir i kore bez problema skliznu s njega».

Ok, toliko o obaveznom maštenju i brašnjenju papira.

Ipak, najmiliji su mi savjeti o samom pečenju/sušenju kore, za to stvarno treba imati doktorat!

Pa tako se kora može «sušiti» 5 sati na 80 stupnjeva ili 20ak minuta na 180 stupnjeva (uz «more» raznoraznih varijacija između te dvije krajnosti).

Evo još nekih, meni milih savjeta (parafrazirat ću da skratim): nakon toliko i toliko minuta prvi lim staviti na ovu prečku, treći lim na onu prečku, drugi lim… na neku prečku; pa onda smanjiti temperaturu, pa «malo» peći, pa onda povećati temperaturu i «još malo» peći; pa nakon nekoliko minuta okrenuti treću koru, pa nakon par minuta okrenuti prvu koru, pa nakon par minuta okrenuti drugu koru…, pa onda uključiti ventilator, pa gornji grijač, pa donji grijač, pa lijevi grijač, pa desni grijač, pa infra crveni grijač…, pa smanjiti temperaturu, pa povećati temperaturu, pa onda otvoriti vrata pećnice na pola, pa onda staviti kuhaču da bi vrata pećnice bila otvorena samo 1 cm (!)…, pa onda…

Neda mi se pisati recepte i zapažanja vezana uz baiser kore koje sam pekla, možda jednom… (ionako nisam otkrila nikakvu toplu vodu, a niti nije sve teklo glatko pa se ne smatram kompetentnom za dijeljenje savjeta).

U globalu, zadovoljna sam korama koje sam napravila, ali to definitivno nije nešto što bih si poželjela ili čega bih se zaželjela.

Sada slijedi nešto slično, a različito.

Torta s korama od sira i bjelanjaka

Kad sam u časopisu Svijet: Kuhinja, br. 6., lipanj 1998., vidjela recept pod nazivom «Torta od bjelanjaka», doslovno sam blenula jer on spaja dvije stvarčice koje nikako ne volim: nešto što mene podsjeća na nekakvu varijaciju na temu baiser kore, te sir u slatkoj varijanti.

Što očekivati od kolača koji to objedinjuje?

Naravno, u receptu se ta kora ne zove baiser/meringue kora, niti bi bilo u redu tu koru smatrati «baiser/meringue» korom. Ali ona barem donekle (barem mene) asocira na baiser.

Mene taj kolač nije privlačio u smislu da ga želim jesti, nego me interesiralo kakve su to kore od bjelanjak i sira (a bez brašna?). Budući da sam ionako bila u toj nekoj fazi pečenja kora od bjelanjaka, odlučila sam isprobati i ovaj recept za kore od bjelanjaka koje nisu baiser/meringue kore.

Nisam imala nikakvih očekivanja: od samog početka bilo je jasno da ta kombinacija «kvazi baiser kora» i sir – ima velike šanse da završi u smeću.

I tako sam se bacila na izradu toga.

S izradom kora nisam imala problema.

Ohlađene kore slijepila sam sklepanom kremom i to je to.

Došlo je vrijeme da degustiram svoj uradak: šokiralo me koliko se sir u tome osjeti, kao da jedem «cheesecake»! Mislila sam da će to imati nekakav neidentificirani okus, ali to je bilo kao da jedem sir.

Kore konzistencijom ne podsjećaju na baiser, iznutra jesu mekane, ali nisu «spužvaste».

Sve u svemu: nakon brljanja po 1 šniti koju ja nisam ni do kraja pojela, cijeli vikend nisam imala potrebu opet prići toj torti; sebi sam na brzinu smutila nešto drugo.

Ali oni koji vole sir, bili su naprosto oduševljeni. Pogotovo ih je oduševila kombinacija sirnih kora i jagoda (niti volim sir, niti volim jagode: mene u ovoj torti fakat nema što oduševiti).

Bilo bi lijepo kad bih pripremala samo ono što ja volim, ali ništa od toga; ponekad mi se čini da (pre)velik dio vremena potrošim na stvarčice koje ja niti volim, niti jedem.

Možda nema logike u tome što na blog unosim recept koji mi se ne sviđa (nije ni prvi ni zadnji put): ali budući da sam ga ionako prepisala «u kompjuter» jer su me neke oduševljene kolegice tražile da im ga mailam; evo, keljim ga i na blog da se već jednom oslobodim slanja mailova (malo sam nadopunila naziv recepta, jer mi se originalni naziv čini preopćenit).

Prema originalnom receptu, treba napraviti nekakvu kremu od marelica, jogurta… ali budući da (još) nije sezona marelica, skemijala sam nekakvu svoju kremu jer sam htjela potrošiti i 3 žumanjka da se ne dure u hladnjaku (u originalnom receptu žumanjci se ne upotrebljavaju ni za kremu, valjda se ta torta zato zove «Torta od bjelanjaka»).

Mala digresija, mama me stalno upozorava da moram pobrati jagode u vrtu da ih ne pojedu puževi. I tako sam ja taj dan pobrala jagode i natrpala ih u hladnjak; razmišljala što ću s njima, ja ih ne volim jer su mi kisele.

Sinulo mi je da bih ih mogla utrpati u tortu. Zbog sira u korama, ja tortu najvjerojatnije neću jesti (na kraju se to i obistinilo), tako da mi je svejedno kakav je nadjev, mogu upotrijebiti i jagode koje ne volim; pa će barem uživati oni koji luduju za kombinacijom sira i jagoda.

Kad sam se već dotakla branja jagoda, u blizini moje kuće ima nekakva, valjda se to zove «plantaža jagoda», gdje svatko sebi bere jagode i plati koliko si je sam nabrao. Naravno da svatko priliko branja jede jagode. Jedna kolegica mi se žalila da ona tijekom tog branja nikako da napuni onu neku kanticu jer većinu jagoda pojede. Trebala bi poslati mene:D meni definitivno ne bi bio problem napuniti kanticu jer ja jagode ne volim, i dok ih berem ne pojedem ni jednu jagodu (a i nisam baš luda za neopranim voćem koje raste «na zemlji», voće koje raste na drvetu mogu pojesti i neoprano, ali kad vidim one grmove jagoda u blatu…):

Budući da imamo jagode doma, nisam nikad išla na tu «plantažu», ne znam kakve su te jagode.

No dobro, evo i famoznog recepta:

Kore

3 bjelanjka

100 g šećera u prahu

150 g svježeg kravljeg sira

Krema

3 žumanjka

500 ml mlijeka

4 žlice šećera

5 žlica brašna

100 g bijele čokolade

125 g margarina

200 g jagoda

Ukrašavanje

100 ml šlaga

jagode

Za kore, od malo posoljenih bjelanjaka izmikasajte čvrsti snijeg. Postupno dodavajte šećer u prahu i miksajte da dobijete glatku, sjajnu smjesu.

Ocijeđeni kravlji sir kremasto izmiksajte s 50 g šećera.

Smjesu od sira pažljivo umiješajte u smjesu od bjelanjaka.

U receptu piše da treba ispeći 3 kore, ali ne piše kojeg promjera. Ja sam pekla 3 kore promjera 21 cm (bile su tanke, tj. debljine oko 0,5 cm).

Na 3 komada papira za pečenje označila sam krug, papire sam namastila i pobrašnila pa sam na njih razmazala smjesu u krug.

Prema receptu, pećnicu treba ugrijati na 150 stupnjeva i kore peći 25-30 min.

Na rešetku od pećnice stavila sam dva kruga i tu rešetku stavila sam ne na srednju prečku pećnice, nego na onu iznad, a 1 krug sa smjesom stavila sam na lim i njega sam stavila ispod ova dva kruga na rešetki – i tako sam pekla sve odjednom.

Ove dvije kore koje su bila bliže stropu pećnice, naravno, odozgo su lagano posmeđile, a odozdo su bile posve bijele. A ova kora koja je bila ispod njih, ona je odozgo bila skroz bijela, a odozdo je posmeđila.

I onda sam ja nakon 20ak min. zamijenila mjesta tih kora i pekla to još 20ak min.

Pečene kore treba ostaviti da se ohlade.

Kremu sam smutila po uzoru na kremu za Ledeni vjetar jer mi se nije dalo smišljati nešto posebno.

Za kremu, izmiksajte žumanjke sa šećerom, dodajte brašno i mlijeko. Kuhajte u loncu s dvostrukim dnom na laganoj vatri (ili na pari) da se krema zgusne.

Kuhanu kremu maknite s vatre i dodajte nasjeckanu čokoladu, miješajte da se čokolada rastopi.

Ostavite smjesu da se ohladi.

Mekani margarin kremasto izmiksajte i onda ga žlicu po žlicu umiksajte u ohlađenu smjesu i miksajte da dobijete glatku kremu.

U smjese lagano umiješajte očišćene, narezane jagode (ili ih složite ne kremu kad ju namažete na koru).

Ohlađene kore odlijepite s papira za pečenje.

Na pladanj stavite jednu koru, premažite ju polovicom kreme s jagodama.

Na posebnom pladnju drugu koru premažite ostatkom kreme i tu koru sada stavite na onu prvu koru premazanu kremom. Poklopite trećom korom.

Odozgo premažite izmiksanim šlagom, i po želji, ukrasite jagodama (tortu možete i sa strane omazati šlagom).

U originalnom receptu piše da tortu treba poslužiti odmah (torta može nakratko u hladnjak da se krema stvrdne, ali ne predugo jer kore ne bi smjele omekšati).

Sirni pužići s jagodama

Znam da svatko ima svoj stil pisanja/izražavanja, ali kad se u kuharicama, časopisima, na Internetu…, u uvodu u neki recept izražava oduševljenje, za neki sastojak ili za neko jelo, frazom «Da mi je samo znati tko «to» ne voli!» - ja uvijek blenem, jer nkako da se naviknem na takav način izražavanja. Ok, jasno mi je da se radi o «frazi» kojom netko nastoji istaknuti koliko obožava neki sastojak ili neko jelo, ali smatram da nema potrebe za pretjerivanjem.

Naravno, i meni je pomalo čudno kad netko kaže da ne voli neku hranu, neki sastojak… - koje ja obožavam. Ali ja nemam potrebu tu osobu uvjeravati da je u krivu i postavljati joj pitanja poput «Pa zaaaaaaaaaaašto?» ili «Kako ti to može biti «ne-fino»?».

Kad se samo sjetim koliko sam se ja takvih (glupih) pitanja i potpitanja naslušala(!) i to samo zato jer uglavnom ne volim stvarčice koje drugi obožavaju; nemam potrebu opravdavati se, jednostavno mi nisu fine.

Neke od stvarčica koje nikako ne volim su npr. baiser/meringue kore; kolači tipa Ledeni vjetar kotiraju jako visoko na popisu kolača koje ne volim. Nema riječi kojom bih opisala koliko mi se ona spužvasta masa od bjelanjaka ne sviđa i zato su mi neke izjave vezane uz te kore skoro uvredljive: jedna kolegica mi je rekla da obožava Ledeni vjetar i njoj je taj kolač «ko´ sladoled». Ja volim sladoled; nemam pojma gdje moja kolegica kupuje sladoled, ali ako uistinu postoji sladoled koji ima konzistenciju i okus baiser kora, tj. Ledenog vjetra - sigurna sam da ga ne želim nikad probati.

Nadalje, ne volim sir u slatkim varijantama, nikako ne volim kreme s mascarponeom, ili neku drugu varijaciju na temu kreme od sira, ima onaj nekakav tzv. «parfe od sira», to mi je čisti užas, a od «američkih cheesecakeova» imam noćne more!

Ne volim kremšnite.

Ne volim slojevite prhke pite s hrpom kora pečenih «na obrnutoj strani lima».

Ne volim sitno-suhe kolače.

Ne volim palačinke.

Ne volim krafne.

Ne volim knedle sa šljivama, marelicama…

Ne volim kuhane štrukle.

Ne volim većinu slastica od dizanog tijesta (orehnjača, makovnjača…).

Ne volim: kupine, ribizle, borovnice, jagode, šljive, agrume, jabuke, orašaste plodove…

Ne volim med.

Ne volim pekmez.

Ne volim vaniliju.

Ne volim kavu.

Ne volim karamelizirani šećer (karamel bombone, onaj nekakav dulche de lece, karamel preljeve, užasne čokolade tipa Snickers, Mars itd.).

Ne volim nikakve žvakaće gume ni bombone.

…

Ima još (slatkih) stvarčica koje ne volim, ali da sad ne nabrajam… mislim da je i ovo dovoljno da šokiram većinu posjetioca ovog bloga :D Ja osobno ne vidim ništa «sablažnjivo» u popisu stvarčica koje ne volim – ali prema mojim iskustvima, ljudi su totalno šokirani kad spomenem koju hranu ili koje sastojke ne volim; kao da baš svi na kugli zemaljskoj moraju voljeti baš svu hranu i baš sve sastojke… i zato mi uvijek iznova postavljaju priglupa pitanja tipa «Pa kak´ ti to nije fino?».

Kad je riječ o obiteljsko-društvenim… ručkovima/slavljima…, podrazumijeva se da se svima sve sviđa i nitko se ne bi ni usudio zucnuti da mu nešto nije fino «jer to ne bi bilo pristojno» (većina mojih rođakinja/prijateljica/kolegica bila bi smrtno uvrijeđena da izjavim da mi nije fino nešto što su one pripremile).

A ako se slučajno, kojim čudom, i nađem u takvom nekom «društvu» u kojem je «dozvoljeno» izjaviti da mi se kolač/hrana/sastojak ne sviđa, i ako ja onda na pitanje: «Jel´ dobro?», «Jel´ fino?»… odgovorim da nešto ne volim ili da mi nešto nije fino, onda me svi krenu ispravljati: «Ma nemoj(!), baš je fino!» ili «A neeeeee, nisi u pravu, kaj je je (kaj god da je), fino je!» ili «Ne znaš ti kaj je fino!».…

Ako fakat «moram» biti suglasna sa svima da je ta dotična stvar, o kojoj se radi, fina – zašto me onda uopće išta pitaju? Očito bi svi bili najsretniji da ja samo, ko lutka na baterije, kimam glavom i smješkam se!

Neću sada teoretizirati o situacijama u kojima sudjeluju ljudi koji su alergični na nešto ili koji su na dijeti, ovaj put ostavit ću to po strani, ali zadržat ću se na onima koje nešto jednostavno ne vole: ako netko odbije neku hranu kojom ga nudim, uz objašnjenje da to ne voli, ja to prihvatim kao činjenicu i ne nutkam ga više. Moja mama takvo moje ponašanje tumači objašnjenjem da mi nedostaje «gostoprimskih» manira, tj. manira «prave domaćice». U svoju obranu mogu reći: meni neopisivo ide na živce kad mene uporno nutkaju nečim što ne volim; zato ja ne nutkam druge jer polazim od pretpostavke da bi im to išlo na živce

Ali ne, moja mama ima sasvim drugu teoriju(!): ako netko kaže da nešto ne voli, treba ga uporno nutkati da proba «barem malo». Očito većina ljudi dijeli mišljenje moje mame pa me svi uporno nutkaju stvarčicama koje ne volim i očekuju da barem probam «malo» Ledenog vjetra, ili Mađarice, … - kao da ne znam kakvog su okusa, ili kao da ću odjednom promijeniti mišljenje; valjda se nadaju da će me preobratiti.

Kad kažem da ne volim neko jelo ili da mi nešto nije fino, onda moj odgovor najčešće bude prokomentiran frazom: «Nemaš ti pojma kaj je fino!», ja na to odgovaram: «Imaš pravo, nemam pojma kaj je u tom jelu fino!».

No, dobro.

Danas je (opet) na repertoaru nešto što ne volim: jagode.

Mogu ja pojesti jagodu, ali ne uživam u tome, jagode mi jednostavno nisu dovoljno slatke. Mogla bih ih posipati šećerom, ali ni onda me ne oduševljavaju. Zato nemam običaj raditi kolače s jagodama.

Ali eto, sezona je jagoda, i svi oko mene ih obožavaju, pa su jagode «zalutale» i u moju kuhinju.

Ovaj recept iskopala sam na stranici Chefkoch dok sam tražila nešto sasvim drugo, ali i ovo mi se učinilo zgodno. U originalu pužići se peku na velikom limu, udaljeni jedna od drugog, ja ih pečem u okruglom limu, promjera oko 26 cm: kad ih složim u taj lim imaju oko sebe 1-2 cm prostor za rast, pa tijekom pečenja srastu; i kad se ohlade režem ih nožem da se odvoje.

U nadjev se stavlja 100 g grožđica, ali ja ih ne volim, može i bez njih, a ovaj put stavila sam suhe višnje.

Kako rekoh, ne volim sir u slatkim varijantama pa me ni ovo tijesto ne privlači; ali sigurna sam da bi me u slanoj varijanti, sa slanim nadjevom, oduševilo.

Sirni pužići s jagodama

Tijesto

275 g brašna

125 g svježeg kravljeg sira

60 g šećera

1 vanilin šećer

pola paketića praška za pecivo

3 žlice ulja

3 žlice mlijeka

1 jaje

Nadjev

350 ml mlijeka

1 prašak za puding od vanilije

4 žlice šećera

100 g grožđica (ili nekog drugog suhog voća)

400 g jagoda

Za nadjev, oko 60 ml mlijeka pomiješajte sa šećerom i praškom za puding. Ostatak mlijeka zakuhajte i u njemu skuhajte puding. Ostavite ga da se ohladi.

Jagode očistite i operite. Narežite ih na četvrtine ili ih prepolovite.

Lim obložite papirom za pečenje.

Zamijesite tijesto od navedenih sastojaka.

Na pobrašnjenoj podlozi razvaljajte ga u pravokutnik, otprilike pola centimetra debljine.

Na pripremljeno tijesto raspodijelite puding, grožđice i jagode pa zarolajte počevši s duže strane.

Dobivenu roladu narežite na ploške. Ploške slažite u lim (prerezana strana trebe biti okrenuta prema gore, odnosno dolje).

(U originalu se ploške režu na otprilike 1,5 cm debljine, ali ja definitivno radim deblje, režem ploške debljine 3-4 cm.)

Lim stavite u pećnicu zagrijanu na 175 stupnjeva i pecite da pužići dobiju boju.

Pečene pužiće ostavite da se potpuno ohlade. Najbolje ih je ostaviti da se prvo ohlade na sobnoj temperaturi, a onda ih staviti u hladnjaku, jer dok u topli potpuno su gnjecavi, i plivaju u soku koji su jagode ispustile, ali kad se ohlade, nadjev od pudinga se stvrdne i tijesto upije sok.

Posipajte ih šećerom u prahu.

Medeni pužići s jagodama

Ovi «pužići» bili su mi zanimljiv jer se tijesto ne premazuje pekmezom, nego «nadjevom» od jagoda, želirnog šećera i margarina – pa se od toga pekmez «skuha» za vrijeme pečenja samih pužića.

Radila sam već nešto slično po nekakvom receptu s Interneta, ali u tom nekom receptu (više ne znam ni gdje mi je) cilj je bio dobiti svojevrsni «žele» na biskvitnoj smjesi (a ne «pekmez u dizanom tijestu», kao u dolje navedenom receptu). Sjećam se da taj «žele-kolač» nikad nisam usavršila. Dolazi ljeto, dolazi voće, mogla bih potražiti taj recept…

No, da se vratim Medenim pužićima s jagodama, recept je iz časopisa Lisa: Čarolija okusa, br. 4, 18. 3. 2010. Čitajući recept, očekivala sam da će to sve skupa biti jako gnjecavo/neuredno, pa nije bilo nikakvih iznenađenja.

Normalno je da nadjev malo kapa kad se narolano tijesto reže na pužiće/ružice; a ovaj je doslovno curio na sve strane. Zbog toga bi tijesto definitivno trebalo pripremati na pobrašnjenom stolu (pultu, šanku…), a nikao na stolnjaku jer stolnjak bi se natopio nadjevom! Ako je ikako moguće, tijesta s nadjevom pripremam samo na pobrašnjenoj podlozi, bez stolnjaka, jer lakše oprem stol, nego stolnjak:) zato ni ovaj put nije bilo neugodnih iznenađenja:)

«Pužiće» sam rezala jedan po jedan i odmah sam ih stavljala u lim: a na stol mi se iscijedilo par žlica «nadjeva» (rastopljenog želirnog šećera u kombinaciji sa sokom koji su jagode ispustile tijekom miješanja). I onda sam lijepo uzela taj lim s pužićima i postavila ga ispod ruba stola i dlanovima zgrnula sav taj «sokić» na pužiće; nedam se ja smesti: )

Tijekom pečenja kolača, «skuhao/ispekao» se i pekmez u pužićima, najviše ga je bilo na dnu. Dok je kolač bio vruć, «pekmez» je bio gnjecav, ali kad se ohladio, stvrdnuo se/zgusnuo (kao pekmez kuhan uz dodatak želirnog šećera: ))))))

Ako se netko (još) nije susreo sa želirnim šećerom: to je mješavina za želiranje (kojoj je dodan šećer), a služi za brzo pripremanje pekmeza, želea, tj. "ukuhavanje voća". Naravno, ni jedna "prava domaćica" ne bi si dozvolila da kuha pekmez uz dodatak tog kupovnog sredstva, svaka "prava domaćica" kuha pekmez na starinski, tradicionalni način, a to znači: višesatno kuhanje voća, bez dodavanja ikakvih "kemikalija". Ja vam nisam "prava domaćica", a nikad nisam ni kuhala pekmez, ali da se bacim na takvo što, definitivno bih se obilato koristila kemikalijama i svime što skraćuje proces pripreme. 

Znam da će biti onih koji će «dreknuti» na upotrebu želirnog šećera u ovom kolaču jer "to je nezdravo", "to je kemija", "to sadrži ovo", "to sadrži ono"…

Ja se ne hranim zdravo pa se ne zamaram takvim stvarčicama i nemam ništa protiv kemikalija u kuhinji. I nikoga ne silim da jede ovakve stvarčice, a moji ukućani su svi punoljetni pa mogu sami odlučiti što će jesti, a što ne.

A kome se ovakvi recepti ne sviđaju, ne mora ih čitati.

Upotrijebila sam Dr. Oetker želirni šećer (pakiran je u paket od 500 g). Nisam gledala ima li u zagrebačkom trgovinama još kakvog želirnog šećera. Znam da postoji Podravkin Želin (pakovanje od 25 g), ali to je «mješavina za želiranje» koja ne sadrži šećer i kad se s tim kuha pekmez/žele, na taj paketić od 25 g treba dodati 0,5 – 1 kg šećera kristala. 

Nekad je postojao Podravkin Želin «mješavina za želiranje sa šećerom» u pakovanju od 1 kg, već dugo nisam to nigdje vidjela, proizvodi li se to još uvijek?

Ako nemate mješavinu želirnog šećera, nego samo smjesu za želiranje bez šećera: najbolje bi bilo da u posudi dobro promiješate 500 g šećera kristala i taj paketić od (otprilike) 25 g smjese za želiranje – i onda upotrijebite onoliko žlica te smjese, koliko se navodi u receptu; ostatak pripremljene smjese možete spremiti u posudu s poklopcem ili u plastičnu vrećicu  i buduće upotrebljavati ili za kuhanje pekmeza/želea ili ovakve pužiće.

:)

Tijesto

500 g glatkog brašna

1 suhi kvasac: 7 g (ili pola kocke svježeg: 15ak g)

prstohvat soli

250 ml toplog mlijeka

80 g mekanog margarina

50 g (svijetlog) meda

Nadjev

500 g jagoda

8 žlica želirnog šećera (npr. Dr. Oetker)

75 g margarina, narezanog na komadiće

sitno naribana kora pola limuna

Ukrašavanje

100 g jagoda

šećer u prahu

Od navedenih sastojaka zamijesite tijesto, pokrijte ga i ostavite na toplom 20 min. Zatim ga premijesite na pobrašnjenoj podlozi pa ga opet vratite u posudu, pokrijte i ostavite na toplom oko 40 min.

Jagode očistite, operite i možete ih malo posušiti papirnatim ubrusom da ne budu jako mokre (ili ih ostavite u cjedilu da se malo cijede).

Zatim ih narežite na kockice.

Okrugli lim promjera oko 26 cm obložite papirom za pečenje.

Dignuto tijesto razvaljajte na pobrašnjenoj podlozi u pravokutnik veličine 60 cm x 35 cm.

Narezane jagode pomiješajte sa želirnim šećerom, margarinom i korom limuna pa sve promiješajte i smjesu ravnomjerno rasporedite na razvaljano tijesto.

Tijesto narolajte počevši s duže strane. Dobivenu «roladu» narežite na 10ak jednakih komada (ja sam narezala 12 komada, moglo bi i više). 

Narezane «pužiće» složite u lim, prerezana strana okrenuta je prema gore, odnosno dolje.

Pužiće stavite u pećnicu zagrijanu na 180° C i pecite oko 40 min.

Pečene pužiće ostavite da se ohlade.

Ukrasite ih očišćenim jagodama i posipajte šećerom u prahu.