Foto

Dragi posjetitelji bloga... dobrodošli.

Ako tražite recepte za zdravu prehranu, na pogrešnoj ste adresi: ovaj blog krcat je receptima za nezdravu prehranu. Osim toga, ovaj blog nije posvećen fotografiranju hrane (ja par puta okinem mobitelom, tek toliko, da imam kakvu takvu fotografiju), zato - nemojte očekivati "umjetničke fotografije".
* * *
Nadalje, na blogu se ne nalaze samo recepti za jela koja ja volim; ima tu puno toga što ja ne volim, ali
«igrom slučaja» našlo se na blogu. Smatram da imam pravo napisati da se meni nešto ne sviđa, pa neka Vas ne šokira kad se negativno očitujem o nekom receptu.

* * *
Što se tematike tiče, ovaj blog spada među hrvatske food-blogove. Po toj logici očito i ja spadam među food-blogere, no, prema vlastitoj želji ne sudjelujem u «akcijama» koje pokreću neki hrvatski food-blogeri. Dakle, svojevoljno nisam sudjelovala u «pritužbama» na HRT-ovu emisiju, nemam nikakve veze s novinskim člankom u Vjesniku, itd.

Sanela

31. 10. 2009.

Štrudlice od krumpirovog tijesta punjene sirom i blitvom

Image and video hosting by TinyPic

Tijesto
500 g krumpira
1 jaje
brašno
sol, papar

Nadjev
180 g svježeg sira (ocijeđenog)
1 žlica kiselog vrhnja
1 jaje
150 g blitve
2 češnja češnjaka
sol, papar
100 g tvrdog sira


Za tijesto, krumpir skuhajte u slanoj vodi pa ga ocijedite i zdrobite. Dodajte mu jaje, malo soli i toliko brašna koliko je potrebno da zamijesite tijesto.

Za nadjev, blitvi odrežite središnji bijeli, zadebljani dio i stabljiku. Taj bijeli dio sitno nasjeckajte.

U loncu zakuhajte vodu i onda ju posolite i dodajte bijeli dio blitve. Kad zakuha, kuhajte oko 1 min. i onda dodajte zeleni dio blitve i prokuhajte još 1 min.
Sve ocijedite i prelijte hladnom vodom pa opet ocijedite i rukama istisnite što više tekućine iz blitve, nasjeckajte ju nožem.

Češnjak sitno nasjeckajte.

Nasjeckanu blitvu pomiješajte sa sirom, jajetom, vrhnjem, nasjeckanim češnjakom, paprom i solju.
Ako sir nije dobro ocijeđen i smjesa je gnjecava, možete dodati malo pšeničnog griza, ili krušnih mrvica ili gustina.


Krumpirovo tijesto razvaljajte što tanje možete.

Tijesto možete narezati na kvadrate (ili pomoću tanjura možete rezati krugove).

Mene nerviraju oni komadi tijesta koji ostaju kad izrezujem krugove, pa ja zato izrezujem kvadrate, otprilike 12 cm x 12 cm (možete rezati veće ili manje kvadrate/krugove).

Na svaki kvadrat stavite oko žlicu nadjeva, lagano ga razmažite i posipajte s malo sira.

Štrudlice narolajte, krajeve slijepite prstima i štrudlice malo «rastegnite» i «stanjite» valjajući ih dlanom po radnoj površini pa ih složite u posudu za pečenje (mjesto spoja okrenuto prema dolje) i odozgo ih premažite uljem.

Image and video hosting by TinyPic


Umjesto rolanja, tijesto možete preklapati: na jednu polovicu kruga ili kvadrata stavite nadjev i ostatak tijesta preklopite preko njega i slijepite krajeve; dobit ćete polumjesece, tj. trokute (ako preklapate kvadrate po dijagonali).

Štrudlice stavite u pećnicu zagrijanu na 180 stupnjeva i pecite oko 45 min. Pred kraj možete pojačati temperaturu da štrudlice lagano posmeđe.

Poslužite toplo ili hladno.

30. 10. 2009.

FBI rukavice: Cooks and bakes

U sklopu blogerskog druženja koje je pokrenula Maja, korisničkog imena mamajac, s bloga Cooks and bakes, blogeri su odabrali da u listopadu 2009. «pod istragom» bude upravo blog «Cooks and bakes».

Već sam isprobavala neke recepte s Majinog bloga, ali zbog svog totalnog nedostatka senzibiliteta za fotografiranje, nisam dokumentirala isprobavanje recepata. Ali jednom sam čak nešto fotkala pa na blogu otprije imam post koji svjedoči o isprobavanju recepta koji me oduševio, a to je bio recept za Kosjerićku musaku s Majinog bloga.


Nije bilo lako odabrati koje recepte ću isprobati tijekom listopada, ali nekako sam uspjela: )


Crne projarice

Majin uvod u ovaj recept podsjetio me i na moj problem s dotrajalim, zguljenim kalupima za muffine iz kojih se pečeni muffini ne daju vaditi. Slatke varijante muffina uvijek sam obavezno pekla u papirnatim košaricama (da ne moram prati metalne kalupe), a slane verzije muffina (s prosom, rižom itd.) su problematične ako se peku u papirnatim košaricama: papir se neda odlijepiti od muffina, više muffina bacim s papirom, nego što ga pojedem: (
Znam ljude koji i slatke i slane muffine uvijek peku u papirnatim košaricama – ali oni te papirnate košarice namaste i pobrašne (!). Ja, barem kod slatkih varijanti muffina, koristim papirnate košarice samo zato jer sam lijena mastiti i brašniti kalupiće (a lijena sam i poslije ih prati); a da još mastim i brašnim i te papiriće - nema teorije! (tko me poznaje zna da sam za to definitivno previše lijena).
Jedna moja kolegica te papiriće uvijek masti i brašni jer se njoj «ne sviđa kad se biskvitni muffin zalijepi za papir» (iako uopće nije problem odlijepiti papir s biskvitnog muffina; barem prema mojim iskustvima), jer prema njenoj teoriji «pečeni muffin doslovno mora izletjeti iz papirnate košarice(!)».

Ali eto, nikako da kupim nove kalupe, još se švercam sa svinjskom mašću i krušnim mrvicama. Tijekom svojih eksperimenata zaključila sam da kad bilo kakav kalup namastim svinjskom mašću i posipam krušnim mrvicama, sve se puno lakše vadi iz kalupa (nego kad je namašten uljem ili margarinom ili maslacem i pobrašnjen oštrim brašnom).
Za sada ta varijanta sa svinjskom mašću i krušnim mrvicama šljaka pa nisam imala problema s vađenjem projarica iz kalupa (dovoljno je protresti kalup i projarice ispadaju bez problema).
Projarice sam radila u velikim kalupima, imam kalup za male muffine, ali rijetko ga koristim, (izgleda ko´ nov:))) jer mi je previše pipkavo puniti male kalupe smjesom, imam osjećaj da sam prije gotova kad koristim velike kalupe (zato su i izlizani od prečeste uporabe: )))

Nisam nikad prije radila projarice s integralnim brašnom, i baš su mi se svidjele.

Image and video hosting by TinyPic

- potrebna je šalica od 100 ml
2,5 šalice kukuruznog brašna
2,5 šalice integralnog pšeničnog brašna
3 šalice mlijeka
1 šalica ulja
2 jaja
1 čajna žlica soli
1 prašak za pecivo

U posudi pomiješajte sve suhe sastojke pa dodajte jaja, mlijeko i ulje. Dobro izmiješajte.
Smjesu ulijte u namaštene i brašnom (ili krušnim mrvicama) posipane kalupe za muffine.

Stavite u pećnicu zagrijanu na 180-200 stupnjeva i pecite 20ak min.



Zeljara tj. Blitvara:)

Prije par mjeseci sam se baš s Majom konzultirala što je «zelje». Znam da «zelje» na hrvatskom i na srpskom jeziku nije ista stvar – to su dvije potpuno različite biljke. Znam što je «zelje» na hrvatskom jeziku - to je kupus; u nekim dijalektima, a naročito u kajkavskom narječju za kupus se kaže «zelje»: svježe, kiselo, crveno zelje tj. svježi kiseli, crveni kupus.
U srpskom jeziku «zelje» nema veze s kupusom, nego je to biljka koja je izgledom donekle slična blitvi.
U mojoj obitelji se to «zelje» nikada nije koristilo, ja to nikad nisam vidjela. Moja baka i mama također tvrde da to nikad nisu vidjele, a kamoli jele ili kuhale; ne znam ima li na hrvatskom kakav drugi naziv za tu biljku. Maja mi je pomogla poslavši mi link sa slikom te biljke da vidim kako to uopće izgleda i namjeravala sam potražiti to zelje u Zagrebu, ali još nisam: ( Rijetko idem na zagrebačke tržnice, a i kad idem, šoping obavim ekspresno, na tržnici Kvatrić obično odmarširam direktno do štanda na kojem kupujem ušećereni đumbir, a na Dolcu odmarširam do štanda Leko i kupim neki egzotični začin i želatinu, i eventualno odem do štanda na kojem kupim ušećereni đumbir – nemam naviku obilaziti druge štandove.

I tako sam ja u nedostatku zelja, upotrijebila blitvu, pa eto, ovo nije Zeljara, nego Blitvara: ) Upotrijebila sam samo zeleni dio lista, stabljike nisam koristila, a sve drugo radila sam kao što Maja navodi u receptu.
I jako fino sam se najela : )

Image and video hosting by TinyPic

- potrebna je šalica od 100 ml
10ak velikih listova blitve
3 šalice kukuruznog brašna
3 šalice pšeničnog brašna
1/2 praška za pecivo
1, 5 čajna žlica soli
5 jaja
2 šalice ulja
1 šalica mlijeka
200 ml kiselog vrhnja
100 g feta sira
sezam za posipanje

Blitvu operite, odrežite stabljike (one se ne upotrebljavaju).
Zeleni dio lista po dužini narežite na 1 cm široke trake (blitva se ne blanšira).

U posudi izmiješajte sve suhe sastojke, pa onda dodajte tekuće sastojke i sve dobro promiješajte kuhačom. Dodajte zdrobljeni sir.
Zatim dodajte i na trake narezanu blitvu pa promiješajte.

Smjesu ulijte u namašteni, pobrašnjeni lim, odozgo posipajte sezamom.
Stavite u pećnicu zagrijanu na 200 stupnjeva i pecite oko 40 min., tj. da dobije zlatastu koricu.



Vašarske tortilje

Nisam nikad čula za ovu vrstu tortilja, a kamoli ju vidjela ili jela.
U mojem kraju, na sajmovima, crkvenim proštenjima itd. naglasak je na mesu: ima štandova s kobasicama, tzv. kotlovinom, mesom s roštilja, mesom s ražnja itd. Uz to se nudi obični kupovni kruh, ali kod nas se svi drže one: «Zašto bih jeo kruh, ako ima mesa.».
Jedino što se u mojem kraju prodaje na spomenutim manifestacijama, a donekle sliči spomenutim tortiljama, bile bi tzv. Lepinje, to su tanki, hrskavi, nesavitljivi, veliki (promjera 20ak cm) "popečci"od dizanog tijesta koji se prže u dubokoj masnoći. Te lepinje jedu se bez dodataka, obično kao svojevrstan desert, iako nisu slatke, nego su obično neutralnog okusa, ili eventualno malo slankaste. Mene te lepinje donekle asociraju na ove Vašarske tortilje, iako zapravo i nemaju veze s njima.

Već dugo imam spremljen ovaj recept s Majinog bloga, ali nikako da dođe na red, namjeravala sam ga isprobati jer si zapravo nikako nisam mogla zamisliti kakve su to tortilje.

Nije bilo problema kod izrade tijesta (i inače volim ludo tijesto:) i tortilje su me na kraju oduševile.
Imala sam nekih tehničkih problema, jer se nisam mogla dogovoriti sa svojom tavom i sa svojim štednjakom. Na kraju sam tortilje pekla na najslabijoj vatri, ali nakon svega par sekundi na sredini su se počeli stvarati veliki mjehuri (i brzo su tamnjeli!), a uz rubove su tortilje ostajale bijele. Bojala sam se da će biti sirove iznutra, a tvrde/hrskave izvana. Ali nisu, bile su odlične, tako su mekane i savitljive, nikad nisam radila tako nešto. Moram poraditi na tom pečenju, ali ja sam bila oduševljena tortiljama.

Image and video hosting by TinyPic


Inače obožavam meksičke tortilje, ali ja te meksičke tortilje uvijek punim s malo nadjeva, jer volim baš to samo tijesto, samu tu "tortilju". Ako ima previše nadjeva, tj. ako ne «osjetim» tijesto u ustima, ja uzmem još jednu praznu tortilju koju grickam uz ovu nadjevenu ili nadjevenu tortilju omotam još jednom praznom (a ljudi me onda obično jako čudno gledaju).
Već sam si razmišljala da nije dobro što su te meksičke tortilje tako tanke, naravno, ne moraju se razvaljati da budu tanke, ali onda nisu ukusne, ta meksička tortilja baš mora biti tanka.
Mene su ove vašarske tortilje oduševile zbog svoje bucmastosti: )))
Ovih dana namjeravam napraviti neke meksičke nadjeve kojima inače punim meksičke tortilje, ali ovaj put radim vašarske tortilje: )

Sastojci
1 kg glatkog brašna
1 prašak za pecivo
3 čajne žlice soli
1 svježi kvasac (kocka od 40 g)
1 čajna žlica šećera
2 žlice masti
200 ml kiselog vrhnja
2 jaja
500 ml mlijeka
1,5 žlica octa

Kvasac natrgajte i pomiješajte s malo toplog mlijeka i s malo šećera.

U posudu stavite brašno, prašak i sol pa promiješajte i onda dodajte smjesu od kvasca, mast, vrhnje, jaja, toplo mlijeko i ocat.

Sve dobro izmiješajte kuhačom da dobijete glatku smjesu, ostavite da naraste.

Ako tijesto nećete odmah upotrebljavati, spremite ga u plastičnu vrećicu, ili ga omotajte folijom; držite ga u hladnjaku.

Prije upotrebe tijesto premijesite; ono treba biti glatko, malo ljepljivo, treba se rastezati kao žvakaća guma.

Žlicom zagrabite komad tijesta veličine loptice za golf (za presijecanje tijesta upotrijebite drugu žlicu jer tijesto se dosta rasteže).
Tu lopticu tijesta spustite na radnu površinu posipanu brašnom i odozgo ju posipajte brašnom. Malo ju rastanjite rukama, a onda valjkom razvucite što tanju tortilju, debljine 2-3 mm.

Nemojte rukama pipati tijesto prije nego ga pobrašnite jer je ljepljivo.

Tortilju pecite 1-2 min. sa svake strane u suhoj zagrijanoj teflonskoj tavi, na temperaturi nižoj od maksimalne.

Pečene tortilje trebaju biti blago rumene, prozračne, mekane i savitljive.

Ako tortilja za vrijeme pečenja brzo dobije puno crnih točaka, temperatura je previsoka,

Pečene vruće tortilje spremajte u posudu s poklopcem ili plastičnu vrećicu – da bi ostale mekane i savitljive (inače će se osušiti i stvrdnuti).



Peciva s češnjakom

Volim i bijeli luk, pa nemam što prigovoriti, recept me oduševio: )

Image and video hosting by TinyPic

500 g brašna
300 ml mlake vode
3-4 žlice masti
1/2 kocke svježeg kvasca
sol
1 žumanjak
malo mlijeka
češnjak u granulama (ili sitno nasjeckani svježi češnjak)

Kvasac natrgajte u 1-2 žlice mlake vode i promiješajte.

U posudu prosijajte brašno i dodajte oko 1 čajnu žlicu soli, razmućeni kvasac, mlaku vodu i mast pa zamijesite glatko tijesto. Ostavite ga na toplom barem 45 min., da naraste.

Tijesto podijelite na 24 loptice i poredajte ih na lim (40 cm x 30 cm) obložen papirom za pečenje.
Loptice premažite žumanjkom umućenim s mlijekom i posipajte sušenim granulama češnjaka ili sitno nasjeckanim svježim češnjakom (ja sam koristila svježi češnjak).

Pecite 12-13 min. u pećnici s ventilatorom (na 250 stupnjeva). Ako pećnica nema ventilator potrebno je malo više bremena – pecite kao što pečete i druga peciva.

28. 10. 2009.

Kolač s ružama od jabuka

iliti ruže na popravnom

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



Kad sam sredinom rujna radila Tortu s ružama od jabuka, ružama sam, u globalu, bila zadovoljna. Ali neki ljudi stavili su mi bubu u uho svojim komentarima da su ruže divne i krasne, da je torta divna i krasna, a onda dolazi «ali»: te ruže su sirove. Mislim da je moja mama najbolje sažela bit svih komentara o tim ružama od jabuka. Naime, kad je jedna susjeda moju mamu pitala kakav okus imaju te ruže, moja mama joj je elokventno objasnila: «Sirove jabuke ko´ sirove jabuke.».

I tako sam ja došla na ideju da probam te ruže, tj. jabuke skuhati, da budu mekane.
Zaključila sam da sam jabuke prošli put narezala na totalno predebele ploške i ovaj put odlučila sam ih naribati na ploške. Ali odlučila sam ih i prokuhati u sirupu (a ne ih samo ostaviti da se moče u sirupu).
U lonac sam stavila sve sastojke (osim jabuka): vodu, šećer, limunov sok i farbu i onda sam to miješala i zagrijavala na niskoj temperaturi da se šećer rastopi i kad je tekućina zakuhala dodala sam na ploške naribane jabuke (koje sam kad sam ih ogulila namočila limunovim sokom). Kad je taj sirup ponovno zakuhao, kuhala sam to na niskoj temperaturi, oko 15 sekundi – da se jabuke ne raskaše.
I onda sam to sve prelijala u zdjelu, pokrila papirom za pečenje i ostavila da se ohladi.

Kad se smjesa ohladila, ocijedila sam ploške jabuka i bilo je vrijeme da se bacim na izradu ruža.

Skoro sam dobila slom živaca!

Ako ste mislili da je ona prva varijanta s nekuhanim (i debelo narezanim) jabukama bila pipkava – onda je ova superpipkava!
Sada su jabuke bile tanko narezane i budući da sam ih kuhala par sekundi, one su bile gnjacavo-mekane, ali nisu bile raskuhane, pa su se od njih ipak dale raditi ruže, ali to je ko´ Heraklov posao!
Ti tanki listići su ljepljivi (naravno, jer su bili u šećernom sirupu – a i moraju biti ljepljivi jer se inače ruže ne bi dale «sastavljati»), i užasno se lijepe jedni za druge kad ih ocijedim (pomoću cjedila) – ako ih malo čvršće uhvatim prstima jednostavno se razderu/raspadnu/zdrobe…

Da idem ponovno raditi ruže, držala bih se one prve varijante s debelo narezanim nekuhanim jabukama, makar svi koji ih jeli polomili zube na te sirove jabuke!

Što se konzistencije ruža tiče, sada su bile "ko´ kuhane jabuke".

Ukratko ću prepričati kako sam radila ovu varijantu (dio opisa kopirat ću ovamo iz svog prethodnog recepta za ruže od jabuka, lijena sam sve pisati iznova: )))

U originalnom, arminom, receptu za Ruže od jabuka potrebne su žute i crvene jabuke i onda se sve jabuke ne moraju guliti, ruže mogu imati «rub» od crvene ili žute kore. Moje jabuke još nisu zrele i uglavnom su zeleno-crveno, pa sam ja sve jabuke ogulila.

Jabuke nisam rezala na kolute, nego sam ih prepolovila po visini i onda sam ih izdubila. Iscijedila sam 2 limuna i pomiješala sok s malo hladne vode i u to sam stavljala polovice jabuka da ne pocrne.
Ja i inače pomiješam limunov sok s vodom i onda u to umačem voće da ne bi pocrnilo; ona varijanta s direktnim kapanjem svakog pojedinog komadića voća limunovim sokom je meni prekomplicirana (ili sam previše lijena).

Jabuke sam na dasci rezala nožem na tanke polukrugove.

Ukratko ću prepričati kakva bojila sam upotrijebila, inače sam sve radila kao i u originalnom receptu (samo nisam rezala jabuke na kolute).



Bijele ruže

Image and video hosting by TinyPic

- u lonac stavite 400 ml vode, sok 1 limuna i 175 g šećera, miješajte da se šećer rastopi, kad zakuha, dodajte ploške jabuka – kad ponovno zakuha, kuhajte 10ak sekundi
- maknite s vatre, prelijte u zdjelu, pokrijte papirom za pečenje i ostaviti da se ohladi


Žute ruže

Image and video hosting by TinyPic

- u lonac stavite 400 ml vode, sok 1 limuna, pola čajne žlice kurkume i 175 g šećera, miješajte da se šećer rastopi, kad zakuha, dodajte ploške jabuka – kad ponovno zakuha, kuhajte 10ak sekundi
- maknite s vatre, prelijte u zdjelu, pokrijte papirom za pečenje i ostaviti da se ohladi

Moram napomenuti da sam naribane ploške jabuke za žute ruže probala ne kuhati – samo sam ih stavila u vrući sirup, pokrila i ostavila da se ohlade (kao što sam prošli put radila sa svim narezanim jabukama). I te ploške su nakon namakanja i hlađenja, naravno, bile čvrste, u usporedbi s onima koje su se kuhale.

Kurkuma je začin (žute boje) uglavnom se dodaje jelima npr. indijske kuhinje i to u kombinaciji s 10ak drugih začina pa onda se oni međusobno nadopunjuju (ja nisam osjetila okus kurkume u jabukama).


Ružičaste ruže

Image and video hosting by TinyPic

- u lonac stavite 400 ml vode, sok 1 limuna, bočicu arome višnje (15 ml) i 175 g šećera, miješajte da se šećer rastopi, kad zakuha, dodajte ploške jabuka – kad ponovno zakuha, kuhajte 10ak sekundi


Crvene ruže

Image and video hosting by TinyPic
- u lonac stavite 400 ml vode, sok 1 limuna, bočicu arome jagode (15 ml) i 1 čajnu žlicu kurkume i 175 g šećera, miješajte da se šećer rastopi, kad zakuha, dodajte ploške jabuka – kad ponovno zakuha, kuhajte 10ak sekundi
- maknite s vatre, prelijte u zdjelu, pokrijte papirom za pečenje i ostaviti da se ohladi


Za ruže, ukupno sam potrošila 700 g šećera, 1600 ml vode, 4 limuna + 2 limuna koja sam iscijedila u vodu u koju sam močila jabuke da ne pocrne. A jabuka je bilo svakakvih, sitnih, krupnih, na kraju ne znam ni koliko sam ih točno upotrijebila.

Moram napomenuti da kakvo god sredstvo za bojenje upotrijebite, intenzitet boje, a čak i sama nijansa boje ovisit će o načinu na koji pripremate jabuke, tj. namjeravte li jabuke prokuhati par sekundi u sirupu, ili ćete ih samo staviti da se moče u sirupu. Naime, kuhanjem boja prodire dublje u jabuku itd., a kad se jabuke samo namaču u sirupu, onda ne dolazi do takvih promjena itd.: nisam kemičar pa nemojte od mene očekivati smisleno objašnjenje, ali uzmite u obzir ovo što sam navela.

Kad se sirup s jabukama ohladio, izvadite narezane ploške jabuka i ocijedite ih.

A onda na posao: motajte ploške jabuka, jednu oko druge, da napravite ružu. Izgled ruže ovisi o vašoj mašti, kreativnosti, talentiranosti, strpljivosti, sposobnosti, debljini i raspoloženju ploški jabuka…

Činilo mi se zgodno da napravljene ruže stavljam u minijaturne kalupe za muffine. Ali nekoliko ruža stavila sam i na pladanj obložen papirom za pečenje i nije bilo nikakvih problema: nisam primijetila da su se ruže na pladnju raširile ili deformirale.

Image and video hosting by TinyPic
Od jedne jabuke srednje veličine mogu se napraviti oko 3 ruže, ovisno o tome kako velike ruže radite.

Ruže su provele noć u hladnjaku.


Već su odavno svi skužili da ja apsolutno nemam senzibiliteta za fotografiranje i uopće se ne trudim oko toga, ja okinem par puta mobitelom, tek toliko da imam nekakvu fotku, ono sve ostalo me ne zanima. S obzirom da se ne trudim, nije čudo da su fotke u mojim postovima nekvalitetne.
Ali ne možete ni zamisliti koliko sam se ovaj put nagnjavila da bih dosegla ovu razinu (ne)kvalitete!
Znam da ove fotke (kao i ostale moje fotke) ne valjaju (kako rekoh: jednostavno mi nije stalo do «fotografije»); ali nikad do sada nisam uložila toliko truda u fotografiranje. Dolaskom ovih kišnih i oblačnih dana fotkanje mi je postalo noćna mora. Cijele dane je oblačno; fotke ne da su loše, nego se na njima niš´ ne vidi! Totalno su mračne, sive…
I ovo je stvarno najbolje što smo moj mobi i ja mogli napraviti : (
Boje ruža uopće ne odgovaraju stvarnosti! Pogotovo žute ruže; izgledaju mi plastično-anemično; a na nekim fotkama mi čak izgledaju kao da vuku na zeleno (u stvarnosti uopće ne vuku na zeleno!).
A tek ova fotka na kojoj se u želeu ogleda zavjesa! Imam i fotku na kojoj u želeu možete vidjeti i mene, ali poštedjet ću vas toga!
Image and video hosting by TinyPic

Ja sam dala sve od sebe, a rezultat je takav kakav je!

Image and video hosting by TinyPic

Sada slijedi recept za biskvit, nadjev i žele.
Nadjev sam radila kao i prošli put, samo sam povećala količinu.

Biskvit sam radila po Valinom receptu za Kakao kocke sa suhim marelicama, ali prema svojoj jednostavnijoj varijanti (bez «egzotičnih» sastojaka).
Dakle, ni ovaj put nisam kupila rižin slad, ali ovaj put odlučila sam ne upotrijebiti med (koji sam upotrijebila u svojoj varijanti Kakao kocki (bez jaja) by Vali), nego sam stavila 1 šalicu šećera kristala.
Opet nisam kuhala i mljela suhe marelice, nego sam se držala one svoje varijante s pekmezom.
U svojem postu za spomenute Kakao kocke (bez jaja) by Vali pisala sam o tome da sam, poučena svojim iskustvom, u biskvitne smjese uvijek stavljala isključivo kupovni industrijski pekmez s "kemikalijama/aditivima" (jer stvar jednostavno nije funkcionirala s domaćim pekmezom bez aditiva, tj. pekmezom koji se bazira samo na šećeru, voću i višesatnom kuhanju).
Ovaj put nisam upotrijebila niti kupovni industrijski pekmez, ali niti domaći pekmez bez aditiva, nego domaći pekmez s aditivima, tj. pekmez pripremljen s mješavinom za želiranje (npr. Želin). Znam da taj Želin sadrži svašta, pa me zanimalo sadrži li prave kemikalije koje će omogućiti da biskvit uspije.
I biskvit je uspio, dakle mješavina za želiranje očito sadrži prave kemikalije: )
Kad, po sjećanju, usporedim ovaj biskvit s onim iz svog posta Kakao kocke (bez jaja) by Vali, ne mogu reći da primjećujem razliku (dakle, ova verzija bez meda i bez kupovnog pekmeza zadovoljila je moje kriterije!).

Nisam kupila ni brašno T 850, nego sam ovaj put stavila po pola šalice oštrog, integralnog (bez buba: )))))) i sojinog brašna (ali možete upotrijebiti i samo oštro pšenično brašno).
Naravno, nisam kupila ni sojino mlijeko, ni sojin jogurt, ja se i dalje držim proizvoda od kravljeg mlijeka: )


Kolač s ružama od jabuka
Image and video hosting by TinyPic

Biskvit
(potrebna je šalica od 200 ml)
1/2 šalice oštrog pšeničnog brašna
1/2 šalice integralnog pšeničnog brašna
1/2 šalice sojinog brašna
1 prašak za pecivo
1/2 šalice kakaa u prahu
4 žlice kupovnog industrijskog pekmeza (ili domaćeg pekmeza napravljenog s mješavinom za želiranje: )
1 šalica šećera kristala
1/2 šalice jogurta
1/2 šalice mlijeka
1 žlica ulja

Nadjev
1 kg jabuka
4 žlice iscijeđenog limunovog soka
oko 5 žlica šećera4
450 ml soka od jabuke (iz tetrapaka) ili vode
2 praška za puding od vanilije

Žele
1100 ml tekućine (sok od jabuke ili bijelo vino u kombinaciji s vodom ili svijetli šećerni sirup od farbanja jabuka)
šećer po potrebi
30 g želatine


Za biskvit, u jednoj posudi pomiješajte obje vrste brašna, prašak za pecivo i kakao.
U drugoj posudi pomiješajte (pjenjačom ili mikserom) med, pekmez, jogurt, mlijeko, ulje i koricu naranče.
Dobro pomiješajte tekuću smjesu sa suhom.
Smjesu ulijte u lim koji ste namastili i pobrašnili.
Kolač stavite u pećnicu zagrijanu na 180 stupnjeva i pecite 20ak min.
Pečeni biskvit ostavite da se ohladi.

Za nadjev, u lonac stavite 350 ml soka od jabuke ili vodu, limunov sok i 2 žlice šećera. Ogulite i očistite jabuke. Narežite ih na kocke i brzo ih stavljajte u lonac s pripremljenom tekućinom da ne pocrne.
(Ja obično dio jabuka režem na manje kocke i one se manje-više raskaše za vrijeme kuhanja; a dio jabuka režem na veće kocke pa tijekom kuhanja ostaju relativno cijele).
Uključite štednjak i kuhajte jabuke 3-5 min. (da omekšaju). Možete dodati još šećera, ovisno o tome koliko su jabuke slatke.

Ako nemate sok od jabuke, možete upotrijebiti vodu, tijekom kuhanja, jabuke će dati dovoljno arome toj vodi.
Ja sam sačuvala onu vodu s limunom u koju sam prethodni dan umakala polovice jabuka da ne pocrne i u njoj sam kuhala jabuke (nisam ponovno dodavala limunov sok).

100 ml soka ili vode pomiješajte s 2-3 žlice šećera i puding pa ga dodajte omekšalim jabukama. Kad zakuha, kuhajte oko 1 min. pa maknite s vatre i ostavite da se hladi par minuta.

Na ohlađeni biskvit namažite topli nadjev, odozgo zagladite.

Kad se nadjev napola ohladio (odozgo se stvrdnuo, a u sredini ja mlak) na njega lagano utisnite pripremljene ruže.
Image and video hosting by TinyPic

Količina potrebnih ruža ovisi o veličini kalupa u kojem radite kolač (tortu), a i tome koliko gusto želite poredati ruže jednu do druge (tj. koliko praznina želite ostaviti među njima).

Ja sam napravila nešto više od 30 ruža, ali na kraju ih nisam sve stavila na kolač.
Kolač sam radila u limu veličine 22 cm x 36 cm, i na nadjev sam na kraju stavila oko 27 ruža.

Kad ruže utisnete u nadjev, kolač stavite u hladnjak da se nadjev potpuno ohladi i stvrdne.


Sačuvala sam svijetli sirup koji je služio za farbanje bijelih ruža. Imao je okus po jabukama i limunu pa mi se činilo zgodno da ga upotrijebim za žele (sirupe u boji nisam sačuvala).

Količina potrebnog želea ovisi o veličini kalupa, veličini ruža, te o tome koliko ruža ima, tj. koliko su gusto poredane jedna do druge.

Tom svijetlom sirupu dodala sam šećer (jer je zbog limunovog soka bio kiseo). Upotrijebila sam šećer u prahu jer se on rastopi u trenu. Ako koristite kristal šećer, kasnije je potrebno zagrijavati tekućinu na laganoj temperaturi i miješati ju da se šećer rastopi.
Možete koristiti i vino, ili sok iz tetrapaka, pomiješan s vodom… Ja sam ovom sirupu dodala još i vodu.

Želatinu prelijte vodom i ostaviti da nabubri.

Zakuhajte 1100 ml tekućine (ako ste dodali kristal šećer, miješajte na niskoj temperaturi da se šećer rastopi), pa maknite s vatre i dodajte nabubrenu želatinu, miješajte da se rastopi.

Smjesu ostavite na hladnom da se lagano počne zgušnjavati, ali nemojte ju ostaviti predugo jer će se potpuno stvrdnuti.

Pomoću žlice pažljivo prelijte dio želea po kolaču. Kolač stavite u hladnjak da se taj sloj želea stvrdne.

Dok se taj dio želea na torti stvrdnjava u hladnjaku, ostatak želea ostavite na sobnoj temperaturi jer bi se na hladnom mogao previše stvrdnuti.

Kad se taj sloj želea stvrdne, kolač prelijte ostatkom želea i stavite ga u hladnjak.
Image and video hosting by TinyPic

26. 10. 2009.

Kremšnite I i II

Jedino što volim na/u kremšnitama je lisnato tijesto. Točnije, uopće ne volim kremšnite, i jedino što u tom kolaču mogu pojesti je spomenuto lisnato tijesto i zato mi se sviđa kad kremšnite imaju tijesto i dolje i gore – jer onda imam barem što jesti. Ako se radi o kremšnitama koje gore imaju samo šlag ili čokoladu - onda ostanem gladna, jer, budući da ne volim onu žutu kremu, mogu pojesti samo donje tijesto i eventualno bih mogla sastrugati i pojesti gornji šlag ili gornju čokoladu, ali oni su obično u tako tankom sloju i tako nenormalno srašteni sa žutom kremom da ih je nemoguće odvojiti.
Čula sam da neki ne vole to lisnato tijesto na kremšnitama, jer se razgnjecavi zbog vlage u kremi: u usporedbi s tim žutim kremama koje zapravo i jesu bit kremšnite, meni je i razgnjecavljeno lisnato tijesto prava delicija.

Kolegica me pitala po kojem receptu moja mama ili ja radimo kremšnite. «Nikakvom», odgovorila sam. Nije ju iznenadilo što ja ne radim kremšnite jer je već upoznata s mojim stavovima prema tom kolaču, ali nije joj bilo jasno kako nemamo baš nikakav «obiteljski» recept po kojem radimo kremšnite «u onim jedinstvenim prilikama kad ih radimo» - jer za moju kolegicu se podrazumijeva da se u svakoj obitelji kremšnite rade barem jednom godišnje. Ali u mojoj obitelji to nije slučaj: moja mama, koja je zadnjih 30ak godina zadužena za pripremu kolaču u našoj obitelji, kremšnite je zadnji put radila prije više od 20 godina.
Sveukupno, moja mama radila je kremšnite 4-5 puta u životu, isprobala je 3-4 različita recepta, tj. one koji uključuju puding, pa one koji ne uključuju puding, pa one koji uključuju samo mlijeko, pa one koji uključuju i mlijeko i vodu itd. Tada sam još bila klinka i to su bili moji prvi susreti s kremšnitama, uglavnom, tijekom tih maminih eksperimenata ja sam definitivno zaključila da ne volim kremšnite, a ni moja mama ih nije obožavala, a ni nitko u užoj obitelji nije nikad bio nešto posebno oduševljen tim kolačem i tako se kremšnite u mojoj užoj obitelji jednostavno nikad ne rade jer ih nitko ne voli.

Ovo će opet biti jedna od onih dugih uvoda, ako vas ne zanima, otkotrljajte se do recepta, a ako vas ni on ne zanima, vidimo se (tj. čitamo se: ))) neki drugi put: )))


Prilikom svojih kulinarskih početaka nisam pokazivala interes da idem raditi kremšnite zato što ih ne volim. Kad sam prije par godina odlučila da ih idem napraviti, išla sam ih raditi samo zato da vidim jesam li u stanju napraviti ih, zanimala me «mudrost» pripreme tog kolača. I nasumce sam odabrala recept (iz mamine bilježnice) za kremšnite koje se rade s vodom:

Kremšnite I

Sastojci
1 l mlijeka
400 ml vode
8 jaja
350 g šećera
175 g brašna
1 žlica gustina
1 vanilin šećer
+
500 g lisnatog tijesta

Procedura je standardna: mlijeko se zakuha sa 200 ml vode, preostalih 200 ml vode pomiješa se s brašnom, gustinom, obje vrste šećera i žumanjcima i u zakuhanoj tekućini skuha se krema; u vruću kremu umiješa se snijeg od bjelanjaka.

I ta smjesa stavi se između dva sloja ispečenog lisnatog tijesta.


Nisam imala problema s izradom, bila sam zadovoljna čvrstoćom kreme (to me najviše brinulo; bojala sam se da će krema biti gnjecava, da se neće stvrdnuti, da će se zgrudati…). Zbog svojeg stava prema kremšnitama, znala sam da mi se kolač neće svidjeti, ali zbog konzistencije kreme i izgleda kolača, svoj uradak smatrala sam uspjelim (krema čvrsta, glatka – recept uspio; tj. pacijent živ – operacija uspjela :)))
Dakle, isprobala sam tu jednu varijantu recepta za ono što je na planeti Zemlji poznato pod nazivom «Kremšnite» i smatrala sam to isprobanim i mogla sam staviti kvačicu kraj recepta jer je to nešto «što znam napraviti».

Nemam fotku tih prvih Kremšnita, a nisam toliko revna da bih ih zbog ovog posta išla ponovno raditi i onda fotkati.


Budući da ne volim kremšnite, nikad mi nije palo na pamet da se bakčam različitim varijantama recepata.

Znam da kremšnitoljupci razlikuju stotinjak caka, finesa… u okusu, konzistenciji, izgledu… kremšnite, ja se u to uopće ne razumijem.

Jako mi je zanimljivo kad se nađu dvije osobe od kojih svaka sebe smatra stručnjakom za izradu kremšnita. Pogotovo mi je interesantno kad ih svaka od tih osoba radi na tako drugačiji način da je uopće upitno imaju li ti kolači ikakve veze s kremšnitama. Ali naravno, svaka od tih osoba za sebe tvrdi da radi jedine, prave, originalne… kremšnite i totalno popljuje svaki drugi recept. Takve diskusije doslovno prerastu u krvoproliće, a meni je to tako zabavno da ne mogu opisati, volim slušati/čitati takve verbalne dvoboje jer me uvijek nasmiju do suza:)))))))))))


Već svi oko mene znaju da ne volim kremšnite, ali iako ih ne volim, imala sam priliku u raznim slastičarnama probati taj kolač: kad s dobrim prijateljima kolačoljupcima idem u slastičarnu onda imamo naviku da međusobno probamo zalogaj svakog kolača koji je netko od nas naručio, pa onda komentiramo i uspoređujemo dojmove. I tako, zbog te neke meni totalno neshvatljive popularnosti ovog kolača, uvijek netko iz mog društva obavezno naruči kremšnitu pa sam imala prilike probati i gnjecavo-tekuće-vodenaste i tvrdo-čvrsto-hrapave i zgrušane i bljutave i gorkaste i pjenaste… kremšnite.
Sad sam se sjetila da sam jednom probala zalogaj neke pjenaste kremšnite koja je mene svojom konzistencijom podsjećala na pjenu od deterdženta (nije me podsjećala okusom na deterdžent, zapravo, ne znam kakvog je okusa deterdžent, pa ne mogu usporediti; iako, i okus te kremšnite meni je bio užasan). Dok su svi oko mene mljackali i mmmmmmmmmmmmmmmkali i divili se laganosti te kremšnite (jer svi su probali barem zalogaj) ja sam imala osjećaj da ću se ispovraćati.
Bila sam uvjerena da ćemo svi, čak i ja koja sam probala samo majušni zalogajčić te kremšnite, završiti na hitnoj, na ispumpavanju želuca. Nekim, meni još dan-danas, neshvatljivim čudom, nitko od nas nije završio na ispumpavanju želuca. Svaka čast toj pjenastosti i laganosti kremšnita kojima su se svi divili, ali meni su to bile najodurnije kremšnite koje sam u životu probala.

Imam još jednu pričicu vezanu uz kremšnite, ali možete ju preskočiti: )))

Kad sam bila puno, puno, puno mlađa (bila sam još klinka), bila sam na nekakvom susretu europskih klinaca u Njemačkoj. Osim nas iz Hrvatske i naravno naših domaćina-Nijemaca, bilo je učenika iz Italije, Poljske, Bugarske, Češke, Albanije… I jedne večeri održavala se tzv. internacionalna večer i svaka zemlja trebala se predstaviti nekim svojim tradicionalnim specijalitetom. I tako smo mi, Hrvati, razmišljali što ćemo pripremiti, tj. što će naša profesorica pripremiti jer nitko od nas nije znao kuhati. Ni ja se ne mogu pohvaliti da sam u toj dobi znala kuhati. Imala sam nekog iskustva u kuhanju, ali bila sam u fazi kad me fascinirale isključivo internacionalne (fast food) kuhinje, npr. meksička i talijanska, pa sam ja za tu prigodu mogla napraviti tortilje ili pizzu. Čisto sumnjam da bi to prošlo pod «hrvatsku kuhinju», a ionako su cure iz Italije radile pizzu (čini mi se da su one imale najlakši zadatak: ))) Već pogađate da se svima na internacionalnoj večeri najviše svidjela talijanska kuhinja: D

I tako smo mi, Hrvati, mozgali s našom profesoricom, što ćemo, zapravo, što će naša profesorica pripremiti (ni dan danas nisam na čisto s tim koliko je zapravo ta žena znala kuhati).

Svi su se počeli nabacivati idejama, pritom nam uopće nije bilo bitno jesu li jela koje predlažemo uopće hrvatska, i netko je došao i na, u Hrvatskoj popularnu, štrudlu s jabukama (tj. Nijemcima omiljeni Apfelstrudel) – može li to proći kao hrvatsko nacionalno jelo? I onda se razvila diskusija oko toga otkuda zapravo potječe štrudla? Budući da je vučeno tijesto turska ostavština, je li i štrudla s jabukama tursko jelo? A kamo onda spadaju štrukli, pa i oni su od vučenog tijesta! Što bi nam rekli naši vršnjaci, tj. domaćini-Nijemci među kojim je bilo puno učenika turskog podrijetla, da napravimo nešto s vučenim korama? I tako, diskusija se vrtjela oko svega i svačega samo ne oko konačnog izbora jela koje će naša profesorica pripremati.

Da skratim priču: profa je predložila kremšnite, s čim su svi, osim, naravno, mene, bili oduševljeni (ja sam uvijek posebna: ) nisam proturječila jer ionako nisam imala pametniju ideju).

I na internacionalnoj večeri predstavili smo kremšnite kojima su svi bili oduševljeni.
Nije bilo negativnih dojmova, ako se nekome kolač i nije sviđao zadržao je to za sebe jer su u takvim prilikama svi pristojni i njeguju dobrosusjedske odnose.

Ne znam po kojem receptu je profa radila te kremšnite, već ste mogli skužiti da se moj stav prema kremšnitama ionako može vrlo kratko sažeti: probao si jednu, probao si sve (neovisno o tome što su neke gnjecave, neke tvrde, neke zgrušane…).


Očito imam viška vremena na raspolaganju, ali jednom, listajući maminu bilježnicu, nabasala na recepte za kremšnite. Našla sam onaj isprobani vodeni recept, ali našla sam i mliječne, pudingaste, brašnaste, gustinaste… recepte.
I baš me zanimalo kakve bi bile mliječne kremšnite (one u koje se uopće ne stavlja voda). I budući da sam do sada radila samo one vodene kremšnite, odlučila sam napraviti kremšnite od kreme s mlijekom.

Ovo je, dakle, jedan od recepata iz mamine bilježnice, ali nismo emotivno vezani za njega jer, kako rekoh, ne volimo kremšnite.
Već sam spomenula da moja mama nema recept po kojem stalno radi kremšnite jer ih nikad ne radi, a ni ja nemam svoj recept po kojem radim kremšnite jer ih ni ja nikad ne radim. Prilikom odabira recepta prema kojem ću po drugi put u svojem životu raditi kremšnite, birala sam između 3-4 recepta iz mamine bilježnice i još otprilike 3-4 recepta iz prelistanih kuharica i časopisa.
Ovaj recept izabrala sam znanstvenom en – ten - tini/eci - peci – pec metodom:DDD

Zaključak: krema čvrsta – kolač uspio (pacijent živ – operacija uspjela: )))
A ako netko smatra da to nisu dobre, prave «kremšnite», tj. ako «pacijent» nije kremast, pjenast, luftast,… ili kakav bi već trebao biti: ne zamaram se time: )))
(Bitno je da je «pacijent» živ i da je «operacija» uspjela, a ako je pacijent na samrti zbog nekih komplikacija nevezanih uz operaciju – to nije moj problem!: DDDDD


Kremšnite II

Image and video hosting by TinyPic

Sastojci
600 ml mlijeka
250 g šećera
4 jaja
70 g brašna
40 g gustina
1 mahuna vanilije
+
250 g lisnatog tijesta

Lisnato tijesto odledite, sasvim tanko razvaljajte, stavite ga u lim koji ste oplahnuli hladnom vodom (ili obložili papirom za pečenje), tijesto nabockajte vilicom. Stavite u pećnicu zagrijanu na 220 stupnjeva i pecite da porumeni.

Pečeno tijesto ostavite da se ohladi.

Ohlađeno tijesto prerežite na dva jednaka dijela, jedan dio stavite na dno lima, a drugi narežite na »kocke».

Za kremu, odvojite bjelanjke od žumanjaka. Od malo posoljenih bjelanjaka izmiksajte snijeg. Postupno mu dodavajte 100 g šećera i miksajte da se šećer potpuno rastopi.

Žumanjke pomiješajte sa 150 g šećera, brašnom i 100 ml mlijeka.

500 ml mlijeka stavite kuhati zajedno s prerezanom mahunom vanilije. Kad zakuha, izvadite vaniliju i dodajte smjesu od žumanjaka. Kuhajte miješajući na laganoj vatri da se krema zgusne.
U vruću kremu lagano umiješajte bjelanjke izmiksane sa šećerom.

Smjesu odmah rasporedite u kalup na pripremljeno tijesto, odozgo zagladite.

Kolač stavite u hladnjak da se stvrdne.

Narezano lisnato tijesto možete odmah staviti na kremu.

Nemam iskustva s kremšnitama, ali kad na ovakve kremaste kolače odozgo trebam staviti lisnato tijesto, ja narezane «kocke» lisnatog tijesta nastojim staviti na kolač tek kad ga narežem i poslužim: da bi gornje tijesto bilo hrskavo jer ljudi vole takve hrskave stvari (iako mene ta hrskavost lisnatog tijesta baš i ne oduševljava, u nekim mojim postovima mogli ste već pročitati da ne volim hrskava jela).


23. 10. 2009.

Pohana mrkva

Image and video hosting by TinyPic

Sastojci
oko 800 g manjih mrkvi
1 jaje
125 ml mlijeka
70 g pšeničnog brašna
80 g instant kukuruzne krupice
pola čajne žlice praška za pecivo
pola čajne žlice šećera
sol, krupno mljeveni čili
30 ml ulja
+
ulje za prženje


Mrkvama odrežite lišće pa ih operite i očistite. Preplovite ih po dužini.

U loncu zakuhajte vodu, posolite ju i dodajte mrkve. Kuhajte ih 8-10 min. (ovisno o debljini i veličini mrkvi, ali nemojte ih raskuhati).

Kuhane mrkve isplahnite hladnom vodom i dobro ih ocijedite.

Umutite jaje s mlijekom.
U drugoj posudi pomiješajte brašno, krupicu, prašak za pecivo, sol, šećer i čili. Suhim sastojcima polako dodavajte jaje umućeno s mlijekom, stalno miješajući pjenjačom da dobijete glatku smjesu.
Na kraju umiješajte 30 ml ulja.

Mrkve obrišite ubrusom (po potrebi, možete ih uvaljati u brašno), umačite ih u pripremljenu smjesu, otresite višak, i stavljajte ih u zagrijano ulje.
Pržite ih u dubokom ulju da dobiju narančastosmeđu koricu (pržite ih na niskoj temperaturi da izvana ne potamne prebrzo jer bi smjesa iznutra mogla ostati sirova).

Ako se smjesa za pohanje previše zgusne, razrijedite ju mlijekom.

Pržene mrkve stavljajte na papirnati ubrus (da upije višak masnoće) i odmah ih poslužite.

Mrkvino lišće operite i obrišite pa mrkve servirajte ukrašene lišćem – da izgledaju kao «svježe mrkve».

Image and video hosting by TinyPic


Uz mrkve možete poslužiti sirni namaz, majonezu, tartar umak…


*Recept se temelji na receptu iz Proljetne kuharice, Jutarnji list; posebni prilog, 21. 3. 2007.

21. 10. 2009.

Trostruka kakao pita (ili ne) s kruškama (ili ne: )


Trostruka kakao pita (ili ne) s kruškama (ili ne: )

Misao vodilja ovog kolača je "kakao": stavila sam ga kamo god sam mogla, iako se u originalnom receptu ne upotrebljava – ali u samom receptu sugerirano je da se kakao može staviti i u tijesto i u nadjev, a može se upotrijebiti i čokoladni (kakao) namaz – ja sam odlučila prihvatiti sve te sugestije: )))

Dakle, u originalnom receptu u tijesto se ne stavlja kakao, u kuharici, kraj recepta je fotka i vidi se da je pečeno tijesto žućkasto, ali budući da piše da se može dodati kakao: moje tijesto ima preplanuli kakao-ten: )
Nadalje, u originalu se (žućkasto) tijesto premazuje crvenim pekmezom, ali u receptu piše da se može upotrijebiti namaz npr. od čokolade, pa sam ja upotrijebila namaz od čokolade i lješnjaka: )
Ali to još nije sve, u originalnom receptu se ni u nadjev ne stavlja kakao, u kuharici, na fotki kraj recepta, vidi se da je nadjev na kolaču žut, ali autorica kuharice predlaže da se može dodati kakao, i ja sam ga, naravno, dodala: )

Moja varijanta kolača je totalna suprotnost onom kolaču u kuharici: ko´ noć i dan.
Kolač u kuharici je svijetao (žućkasto tijesto, premazano crvenim pekmezom i žuti nadjev); a na mojem kolaču je sve tamno. I meni se moja verzija više sviđa: )))
Sami odlučite želite li svijetlu ili tamnu varijantu: )))

U originalnom receptu upotrebljavaju se kruške iz kompota, ali budući da je sada u Hrvatskoj sezona krušaka (a ionako praktički cijele godine ima krušaka za kupiti), odlučila sam upotrijebiti svježe kruške. One kruške iz kompota su, naravno, prepolovljene po dužini i na kolač se stavljaju polegnute, s oblim dijelom prema gore – ali budući da sam imala svježe, cijele kruške, odlučila sam ih stavljati na kolač u stajaćem položaju: )
I po uzoru na neke dosadašnje kolače s kruškama, ponovno sam odlučila puniti kruške suhim šljivama: ) ali to ne morate raditi (kruške u originalnom receptu prepolovljene su po dužini i ne pune se ničim).
U tom receptu sugerirano je da se umjesto krušaka mogu upotrijebiti i marelice ili ananas iz kompota, nisam još probala te varijante; ali namjeravam; a ja sugeriram da možete upotrijebiti i svježe voće: )))
Svejedno je upotrebljavate li svježe voće ili voće iz kompota, u oba slučaja sve se peče zajedno: i tijesto i nadjev i voće.


Image and video hosting by TinyPic

Tijesto
115 g oštrog brašna
115 g integralnog pšeničnog brašna
115 g maslaca
2 žlice šećera u prahu
oko 3 žlice hladne vode
(1 žlica kakaa u prahu)

Nadjev
50 g šećera u prahu
50 g mekanog maslaca
2 jaja
50 g glatkog brašna
115 g mljevenih lješnjaka (ili badema, oraha…)
1 čajna žlica ekstrakta vanilije
(1-2 žlice kakaa u prahu)
malo mlijeka
+
oko 9 manjih krušaka (ili neko drugo voće; svježe ili iz kompota)
(po želji, suhe šljive – nije obavezno)
3 žlice namaza od čokolade (i npr. lješnjaka), npr. Nutella ili pekmez od malina, ili neki drugi…
+
2 žlice nasjeckanih lješnjaka (ili badema, oraha…)


Od navedenih sastojaka zamijesite tijesto, zamotajte ga u foliju i stavite u hladnjak na 30 min.

Za nadjev, izmiksajte maslac sa šećerom pa dodajte jedno po jedno jaje i svaki pu dobro izmiksajte. Zatim dodajte brašno, lješnjake, kakao i aromu pa promiješajte. Ako je smjesa jako suha dodajte mlijeko (da ju možete razmazati).

Kruške ogulite, ostavite im peteljke, odozdo ih izdubite: izvadite im koštice. Na dnu im možete odrezati zaobljenje, tj. izravnati ih da mogu okomito stajati, da se ne prevrću.
(ili ih možete prepoloviti po dužini, uzdubiti i polegnuti na nadjev s oblom stranom prema gore.)

Sok 1-2 limuna pomiješajte s oko 200 ml hladne vide i u nju uronite svaku krušku da voda bude i iznutra i izvana: da kruške ne pocrne.

Kruške ocijedite i u svaku krušku, na mjesto koštica, ugurajte 1 suhu šljivu (ili neko drugo voće – ali nije obavezno, mogu ostati i prazne).

Tijesto razvaljajte i stavite ga u namašteni okrugli lim (promjer lima: 26 cm, visina ruba oko 3 cm), višak tijesta odrežite.
Tijesto odmah premažite namazom ili pekmezom pa na njega razmažite nadjev i u nadjev utisnite pripremljene kruške. Sve posipajte nasjeckanim lješnjacima, ili bademima…

U originalnom receptu kolač treba posipati nasjeckanim lješnjacima, ali ja doma imam samo mljevene, pa sam kolač posipala listićima badema: ) ali to možete izostaviti.

Kolač stavite u pećnicu zagrijanu na 180 stupnjeva i pecite oko 50 min.

Pečeni kolač ostavite da se ohladi.

Image and video hosting by TinyPic



*Recept se temelji na receptu iz Vegetarijanske kuharice, Roz Denny, Rijeka, Leo- Commerce, 1998.

17. 10. 2009.

Prženi i pohani rezanci

Ovo je jedini način na koji volim rezance za juhu (barem u pohanoj varijanti:))))

Recept je iz nekog časopisa posvećenog jelima od tjestenine. U originalnom receptu rezanci se, naravno, kuhaju i onda prže na masnoći, sa svake strane, da budu hrskavi, a poslužuju se u slatkoj varijanti: prelijani preljevom od meda i limuna te posipani šarenim šećernim mrvicama.
Kad sam prvi put radila taj recept, bila sam skeptična prema toj slatkoj varijanti jer ne volim pržene slastice (ali zato slana pržena jela obožavam: )
Ti prženi rezanci su, sami po sebi, neutralnog okusa: u vodu u kojoj se kuhaju dodaje se samo malo soli, kao i inače kad se kuha tjestenina; a slatkoću im daje jedino preljev kojim se prelijevaju na kraju. I ja sam odmah u startu zaključila da bi baš bilo zgodno napraviti slanu varijantu i poslužiti ju kao prilog uz neko jelo: rečeno-učinjeno: )))
Ali, reda radi, probala sam taj put i par popečaka nakapati medom i poslužiti ih kao desert.

Ovi popečci koji su bili nakapani medom, nikako mi se nisu svidjeli (to ne čudi jer ne volim pržene slastice (krafne, kroštule, palačinke… :(

Ali, ni slanom verzijom nisam bila naročito oduševljena. Ne volim hrskave namjernice ni hrskava jela.
Nisam obožavatelj pommes fritesa, ali povremeno ga jedem (ali samo kad si ga sama radim).
Kad moja mama peče pommes frites, ona to tako skuri da su rubovi krumpira narančastosmeđi: i onda uz taj krumpir svaki put dobijem servirano objašnjenje da to tako mora biti jer je onda krumpir hrskav. Ako to i mora biti tako, to ne znači da se to meni mora sviđati. Kad ja radim pommes frites pečem ga da ostane posve žut/blijed i da nema nikakve naranđaste rubove, tj. da ostane mekan: meni nije nikakav užitak jesti nešto, ako se stalno moram pitati hoću li polomiti zube.

Iz spomenutih razloga ne volim niti orašaste plodove, donekle ih toleriram, ako su sitno mljeveni (ali nisam baš oduševljena ni njihovim okusom).
Najgore mi ja kad u nekom kolaču (biskvitu) ima nadrobljenih oraha/lješnjaka/badema/pistacija – da su cijeli možda bih ih mogla izvaditi, a ako su, kako se ono lijepo kaže: «krupno narezani» - vaditi to iz pečenog biskvita, to je nemoguća misija.
A još bolje mi je kad netko napravi (finu, kremastu) tortu i uspije se suzdržati da u tortu stavi orašaste plodove, ali ti ljudi se onda nikako ne mogu suzdržati da stranice torte ne naštraje s nasjeckanim bademima, orasima, pistacijama itd.
Ako je krema relativno gnjecava, onda to barem mogu zguliti sa svog komada torte. Ali ako se radi o nekakvoj kremi od maslaca, i ako je uz to torta još i cijelu noć bila u hladnjaku (što domaćica obično ne propusti napomenuti), to je tako tvrdo, da se ta krema posipana tim orašastim plodovima jednostavno neda zguliti s mog komada torte (to sam pokušavala već više puta - bezuspješno).

Jedina hrskava jela koja volim su slani kikiriki, čips od krumpira i čips od banane (tj. sušene banane).
No, opet sam skrenula s teme, ali, evo, vraćam se na pravi put:)

Dakle, slatka varijanta prženih rezanaca nije mi se svidjela zbog svoje slatkoće i hrskavosti, ali ni slana varijanta prženih rezanaca nije mi se svidjela zbog nevjerojatne hrskavosti. Rezanci su, naravno, tanki i kad se peku u masnoći oni se "prepeku" skroz-naskroz i to je tako hrskavo, da se to opisati neda, nikad nisam jela nešto tako hrskavo. Dok žvačem zalogaj toga imam osjećaj da ću oglušiti od buke koja se stvara u mojim ustima. A ako, kad jedem te pržene rezance, do mene sjedi netko i nešto mi priča – nema šanse da ga čujem! (To može biti i pozitivno, ovisno o tome tko sjedi do mene: ))))))))))))

Ipak, ideja, o rezancima koji ne plivaju u vodi (pardon: juhi; ako ste čitali moje postove, znate što mislim o juhama; uglavnom: o njima nemam pozitivno mišljenje) mi se baš svidjela, možda uspijem smisliti jelo u kojem će mi se sviđati rezanci za juhu.

Razmišljala što bih mogla napraviti, da ti rezanci ne budu tako hrskavi. Odlučila sam ih pohati, na standardni način: brašno, jaja, mrvice. I ti popečci su mi se odmah svidjeli, izvana jesu pomalo hrskavi, kao i ostali popečci, ali iznutra su «mekani». Naravno, radila sam slanu varijantu tih pohanih popečaka, ali i njih možete poslužiti u slatkoj varijanti.

Da spomenem i "problem" rezanaca. Za ova jela potrebni su kupovni rezanci koji su namotani kao «gnijezda».
Image and video hosting by TinyPic

A tih rezanaca ima svakakvih, tanjih, debljih, dužih, kraćih, neki se kuhaju duže, neki kraće, a problem je i što se neka «gnijezda» lakše raspadaju, a neka teže. Nemam iskustava s kuhanjem juhe s rezancima, ali moja mama je više puta rekla da joj idu ne živce neki rezanci koji su tako namotani u gnijezda, jer se ta «gnijezda» uopće ne raspadaju za vrijeme kuhanja, rezanci se drže tako namotani i dobro ih treba miješati kuhačom da ne bi ostali tako smotani. A opet, ima tih «gnijezda» koja se automatski raspadnu u kontaktu s vrućom vodom.

Za ova jela, naravno, bolja bi bila «gnijezda» koja se ne raspadaju, tj. koja zadrže oblik. Ali ako se dogodi da su se «gnijezda» raspala, izvadite rezance šupljikavom žlicom iz vode i slažite ih na ubrus oblikujući (okruglaste) hrpice (pomognite si vilicama). Kad se ohlade, rezanci će se «slijepiti» i rezultat će biti donekle isti, kao da se gnijezda i nisu raspala.

Za početak, evo recepta iz časopisa, ali u mojoj, slanoj verziji:


Prženi slani rezanci

Image and video hosting by TinyPic

Sastojci
kupovni rezanci pakirani kao «gnijezda»
masnoća za prženje
sol, papar

Zakuhajte vodu, posolite ju i dodajte «gnijezda». Kuhajte ih na slaboj vatri, pazite da se zbog «ključanja» vode «gnijezda» ne raspadnu. Kuhajte ih koliko piše na pakovanju.
Količinu «gnijezda» odredite sami, tj. koliko ih želite, trebate…

Kuhane rezance pažljivo vadite (da zadrže oblik «gnijezda») rupičastom žlicom i stavljajte ih na ubrus. Ako se »raspadnu» ili deformiraju, pomoću vilice ih «skupite» na hrpu.

Ostavite ih da se potpuno ohlade (stavite ih u hladnjak).

U tavi zagrijte masnoću i u nju pažljivo stavljajte hladna «gnijezda» (ako se jako «rašire» vilicom ih skupite na «hrpu»).
Pržite ih na niskoj temperaturi, oko 8 min. sa svake strane (ali to ovisi i o vrsti i debljini rezanaca, ali i o debljini i obliku «gnijezda» koja pržite).

Pržene rezance-popečke posolite i popaprite i odmah poslužite, kao prilog.


A evo i moje pohane slane varijante koja mi se sviđa, jer nije jako hrskava:


Pohani slani rezanci

Image and video hosting by TinyPic

Sastojci
kupovni rezanci pakirani kao «gnijezda»
maslac za prženje
sol, papar
jaja
brašno
krušne mrvice

Zakuhajte vodu, posolite ju i dodajte «gnijezda». Kuhajte ih na slaboj vatri, pazite da se zbog «ključanja» vode «gnijezda» ne raspadnu. Kuhajte ih koliko piše na pakovanju.
Količinu «gnijezda» odredite sami, tj. koliko ih želite, trebate…

Kuhane rezance pažljivo vadite (da zadrže oblik «gnijezda») rupičastom žlicom i stavljajte ih na ubrus. Ako se »raspadnu» ili deformiraju pomoću vilice ih «skupite» na hrpu.

Ostavite ih da se potpuno ohlade (stavite ih u hladnjak).

Kad se rezanci ohlade, «slijepljeni» su (kao što je i inače slučaj s ohlađenom tjesteninom). Zato i nije problem uvaljati ih u brašno, umućena jaja i krušne mrvice: malo se raspadaju i «razilaze», ali možete ih «oblikovati» rukama i stavljati i zagrijanu masnoću (ako se jako rašire na masnoći, možete ih vilicom «nagrnuti» na hrpu).

Pržite ih sa svake strane na niskoj temperaturi da dobiju boju.

Pečene popečke posolite i poparite i odmah ih poslužite.



Slatka verzija

I ove pržene i ove pohane rezance možete raditi u slatkoj verziji, koja mene nije oduševila, ali možda se nekome svidi.

Procedura pripreme rezanaca je ista: možete ih ili pržiti ili pohati.

Još vama trebaju jedino:
med
iscijeđeni limunov sok
šarene šećerne mrvice


Med pomiješajte s limunovim sokom: odredite koliko sladak, tj. kiseo preljev želite.

Vruće pržene ili pohane popečke nakapajte preljevom, posipajte mrvicama i odmah poslužite.

Ovo je neka stara fotka pohane slatke varijante. Bila sam uvjerena da imam fotku i pržene slatke varijante, ali ne mogu ju naći.

Image and video hosting by TinyPic

Na ovoj fotki med je ružičast: koristila sam nekakav med kojem je dodano nekakvo bobičasto voće.

15. 10. 2009.

Integralna krostata s kruškama

Image and video hosting by TinyPic

Oni koji su čitali neke moje postove znaju da ovaj kolač baš i nije po mojem ukusu, ali mojim degustatorima se svidio, pa evo, prosljeđujem recept. Meni u tom kolaču fali krema: ovaj nadjev od badema se tijekom pečenja «stvrdne» kao biskvit (iako to nije pravi biskvit) i nije nimalo kremast, ali oni koji ne vole kremaste kolače oduševljeni su ovom krostatom.

U originalnom receptu u nadjev se stavlja 100 g neoguljenih mljevenih badema: ja sam imala 50 g oguljenih mljevenih badema i tome sam dodala još 50 g mljevenih oraha, ali možete staviti i lješnjake.

Prema receptu, izdubljene kruške se ne pune ničim. Ali meni se svidio onaj kolač s kruškama punjenim suhim šljivama, i ovaj put odlučila sam napuniti kruške suhim marelicama.


Image and video hosting by TinyPic

Tijesto
200 g integralnog pšeničnog brašna
125 g maslaca
1 jaje
60 g tekućeg meda

Nadjev
1 kg sitnih krušaka
(po želji, suhe marelice, šljive…)
3 jaja
150 g tekućeg meda
100 g mljevenih (neoguljenih) badema (mogu i orasi, lješnjaci…)
100 g oštrog brašna
2 žlice listića badema

Za tijesto, od navedenih sastojaka brzo umijesite tijesto, oblikujte ga u kuglu, zamotajte u foliju i stavite u hladnjak na 1 sat.

Kruške ogulite, ostavite im peteljke, odozdo ih izdubite: izvadite im koštice. Na dnu im možete odrezati zaobljenje, tj. izravnati ih da mogu okomito stajati, da se ne prevrću.

Sok 1-2 limuna pomiješajte s oko 200 ml hladne vide i u nju uronite svaku krušku da voda bude i iznutra i izvana: da kruške ne pocrne.

Kruške ocijedite i u svaku krušku, na mjesto koštica, ugurajte 1 suhu marelicu (ili šljivu, ili neko drugo voće – ali nije obavezno, mogu ostati i prazne).

Za nadjev, odvojite žumanjke od bjelanjaka.
Od malo posoljenih bjelanjaka izmiksajte snijeg.
Žumanjke pjenasto izmiksajte s medom pa dodajte brašno i bademe i onda lagano umiješajte snijeg od bjelanjaka.

Rashlađeno tijesto razvaljajte i njime obložite namašteni okrugli kalup promjera 26 cm (kalup bi trebao biti visok 3 cm, ili viši).

Pripremljenu smjesu odmah stavite na tijesto i onda u nju utisnite pripremljene kruške.
Sve posipajte listićima badema.

Kolač stavite u pećnicu zagrijanu na 180 stupnjeva i pecite oko 55 min.

Pečeni kolač ostavite da se ohladi.

Image and video hosting by TinyPic


Recept se temelji na receptu iz časopisa Lisa: Čarolija okusa, br. 2, 16. 1. 2009.

12. 10. 2009.

Lazanje s keljem

Image and video hosting by TinyPic

Osim s keljem, ove lazanje možete pripremati i s kupusom, ili blitvom… A umjesto lazanja, možete napraviti složenac: ne trebate odvajati cijele listove kelja od glavice, jednostavno cijelu glavicu kelja sitno narežite pa izdinstajte i onda pomiješajte s tjesteninom i preljevom od jaja, pa sve prebacite u posudu za pečenje i pecite kako je opisano u receptu - to je jednostavnija i brža varijanta, ali ja sve volim komplicirano, pa radim lazanje: )))


Sastojci
1 mala glavica kelja (1 kg)
1 crveni luk
2 češnja češnjaka
1 čajna žlica kumina
300 g tjestenine (penne, rigatoni)
2 jaja
1 puna žlica brašna
250 g mascarponea (ili neki sirni namaz, ili kiselo vrhnje)
100 g naribanog parmezana
2 žlice svježeg nasjeckanog začinskog bilja (peršinovo lišće, vlasac…)
sol, papar
masnoća i krušne mrvice za posudu za pečenje
žlica maslaca narezanog na listiće
2 žlice krušnih mrvica + ulje


Operite glavicu kelja, odstranite vanjske oštećene listove.
U velikom loncu zakuhajte vodu, posolite ju i dodajte glavicu kelja. Kuhajte oko 15 min.

Nakon toga glavu kelja ocijedite, prelijte ju hladnom vodom i onda pažljivo odstranite listove, pazite da se ne poderu i stavljajte ih u posudu s hladnom vodom.
Potrebna količina tih cijelih listova ovisi o veličini posude u kojoj namjeravate peći lazanje. Ja sam broj listova odredila odokativno, čini mi se da ih je bilo 27. Lazanje sam pekla u limu veličine 34 cm x 24 cm: moje lazanje sastojale su se od 4 sloja listova kelja, i između njih su bila 3 sloja nadjeva od tjestenine.

Kad kuhate cijelu glavu kelja, naravno, vanjski listovi jače omekšaju, nego središnji dijelovi glavice kelja (ali to nije bitno, jer taj središnji dio ionako još treba dinstati).
Ako mislite da je jednostavnije, možete blanširati samo listove kelja: operite i očistite glavicu kelja pa pažljivo odvojite vanjske listove, u loncu zakuhajte vodu, posolite ju i dodajte nekoliko listova (ne sve odjednom), kuhajte ih par sekundi (ne duže od 1 min.), onda ih pažljivo vadite (jedan po jedan) rupičastom žlicom (pazite da ih ne poderete) i stavljajte ih u posudu s hladnom vodom.

Odaberite koji vam se način više sviđa (onaj s kuhanjem cijele glavice, ili ovaj s blanširananjem pojedinih listova).

Kad se ti kuhani listovi kelja, koje ste potopili u hladnu vodu, ohlade, izvadite ih i poslažite na ubrus, da se osuše.

Ostatak glavice kelja prerežite na pola po visini, odstranite središnji tvrdi dio, i kelj narežite (naribajte) na rezance.

Obje vrste luka očistite i sitno nasjeckajte, ispržite ih na zagrijanoj masnoći zajedno s kuminom. Zatim dodajte narezani kelj, lagano posolite i popaprite i dinstajte 15ak min. na laganoj vatri.


Tjesteninu skuhajte prema uputama s pakiranja i ocijedite ju.

Umutite jaja, dodajte im sir i brašno pa dobro promiješajte. Na kraju umiješajte parmezan, začinsko bilje i pikantno začinite.

Izdinstani kelj pomiješajte s tjesteninom i preljevom od jaja, lagano promiješajte.

Posudu za pečenje namastite pa ju po dnu i stranicama posipajte krušnim mrvicama. Na dno složite sloj listova kelja (po potrebi zarežite ih uokolo nožem, jer oni obično imaju oblik «zdjelice»), a na njega sloj nadjeva, redajte slojeve dok ne potrošite sve sastojke, završite slojem listova kelja.
Odozgo posložite na listiće narezani maslac i posudu pokrijte aluminijskom folijom. Jelo stavite u pećnicu zagrijanu na 200 stupnjeva i pecite oko 1 sat.

2 žlice krušnih mrvica pomiješajte s uljem da dobijete glatku, ali ne tekuću (ali niti suhu) smjesu.

Maknite foliju s lazanja i odozgo posipajte pripremljene krušne mrvice, vratite u pećnicu (nepokriveno) na 10ak min. da se odozgo zapeče.
Jelo možete posipati i naribanim tvrdim sirom.

Lazanje ostavite da se hlade 10ak min. a onda ih narežite na kocke, pomoću lopatice za palačinke prebacite ih na tanjure i odmah ih poslužite.

Image and video hosting by TinyPic

10. 10. 2009.

Kakao kocke (bez jaja) by Vali

… zapravo, by Sanela; jer moja verzija jedva ima veze s Kakao kockama sa suhim marelicama od Vali: ))))))))))
Ipak, Vali, hvala na odličnom receptu: )

Ovaj post će svojom dužinom nalikovati na disertaciju, pa možete sve to preskočiti i otkotrljati se na kraj posta, do recepta.

Neki dan, krenula sam u isprobavanje Valinog recepta za bezjajne Kakao kocke. Ova «moja varijanta» kolača nastala je zbog moje lijenosti i nespremnosti na investiranje u potrebne sastojke. Kad sam bila u fazi isprobavanja bezjajnih «zdravih» kolača, nisam se potrudila nabaviti sve one «egzotične» sastojke koji se obično stavljaju u te kolače, sjećam se da sam kupila samo brašno T 850, a i to samo zbog znatiželje, jer ga nikad prije nisam koristila. Nisam kupovala ni zobene, ni sojine itd. mliječne proizvode, budući da nisam vegan ja sam i u te «zdrave» kolače stavljala proizvode od kravljeg mlijeka.
Od «egzotičnijih» sastojaka imala sam fruktozu, pšenične klice, integralno i sojino brašno: ali te sastojke nisam kupovala posebno za izradu tih kolača, jer te namjernice i inače imam doma i koristim ih za neka jela.

Ovaj kolač mi je odmah bio zanimljiv, zanimalo me kakav je biskvit, jer jela sam već neke kakao kocke od biskvita s jajima, a ti biskviti su bili tako suhi da se to opisati neda. Ako ste čitali moj post o čokoladi, onda znate da ja ovakve kolače doživljavam kao «biskvitne kruhove», i ne smatram ih desertima, nego nečim što se jede za doručak ili međuobrok: ))))))))))

U isprobavanje recepta krenula sam slučajno, nisam to još imala u planu.

U hladnjaku mi već više od 3 mjeseca čami korijen đumbira. 2 puta sam odrezala komadić i stavila ga u neko jelo, a ovaj ostatak nikako da potrošim jer đumbir stavljam samo u jela koja ja jedem: nitko drugi ga ne voli.
Negdje sam čitala da korijen đumbira treba zamotati u komad novina i onda ga staviti u plastičnu vrećicu i tako može stajati u hladnjaku oko 2 tjedna.
Iz svog iskustva zaključila sam da može stajati i duže: ali tamo gdje odrežem komad, počne se javljati plijesan, ali meni to ne smeta, ja odrežem taj pljesnivi dio i đumbir dalje upotrebljavam (još se nisam otrovala). I taj moj komad đumbira je i dalje u dobrom stanju: nije omekšao (ni ogubavio), nije ni izgubio aromu.

Ipak, ne može to tako u nedogled i nakon 3 mjeseca, stvarno bih trebala potrošiti taj đumbir (meni je žao baciti hranu).

Stalno sam namjeravala napraviti nekakav biskvitni kolač (ili prema mojoj teoriji: kruh: ))))))))) s đumbirom (da imam što jesti za doručak:))))))))) pisala sam već da volim đumbir u biskvitima (i svježi i ušećereni).
Ali nikako da nađem vremena da nešto smutim.

Kad sam vidjela Valin recept baš sam mislila da bi bilo zgodno dodati komadiće đumbira u taj biskvit i odmah sam isprintala recept i par dana kasnije napravila sam kolač.
A da ti komadići đumbira ne bi bili usamljeni u tom biskvitu, dodala sam i 100 g nasjeckane čokolade za kuhanje.

Nisam imala brašna T 850, potrošila sam sve u onoj svojoj fazi isprobavanja «bezjajnih» kolača.
Namjeravala sam upotrijebiti pola šalice oštrog brašna i pola šalice integralnog brašna. Kad sam otvorila paketi integralnog brašna, mrak mi je pao na oči, po njemu je plazilo više od 20 kukaca. I to nisu bili oni leteći kuhinjski moljci, ovo su nekakvi kukci bez krila, veliki su otprilike kao mravi, iako malo deblji, smeđi su i imaju nekakav oklop; to je valjda onaj čuveni žižak (ne znam ima li još koji naziv za te kukce).
To brašno ne čuvam u posudi, nego onu papirnatu škarniclu u koju je brašno zapakirano stavim u plastičnu vrećicu i to dobro zatvorim (vrećicu zavežem na vrhu). Na taj način čuvam integralno, kukuruzno, sojino, slanutkovo, raženo brašno…, te pšeničnu i kukuruznu krupicu i nikad mi se nije dogodilo da su to brašna napali nekakvi insekti. Znam da bi to sve trebalo čuvati u dobro zatvorenim kutijama, ali nemam dosta posuda za sve te vrste brašna; samo oštro u glatko brašno ima svoje mjesto u posudama.
Nije mi jasno otkuda su ti insekti. Uvjerena sam da su ti kukci završili u tom brašnu tijekom procesa proizvodnje ili pakiranja, možda su ostavili jajašca u pšenici.
U panici, pregledala sam i ostala brašna koja imam u ormaru, i u njima (zasada) nema nikakvih insekata.

Da su bila 2-3 kukca, vjerojatno bih ih ignorirala, ali ovih je bilo više od 20, sve mi se zgadilo i nisam upotrijebila to brašno.
U kolač sam stavila oštro pšenično te sojino brašno.

Nisam kupila ni rižin slad; nikad ga nisam koristila u pripremi hrane, probala sam ga jednom: sladak je, ali meni je čudan, nisam navikla na to. Kukuruzni slad nisam nikad probala.

Razmišljala sam da u kolač stavim običan bijeli šećer (jer trenutno nemam doma smeđeg šećera koji se obično stavlja u «zdrave kolače»), ali pitala sam se kako će to utjecati na konzistenciju biskvita. Rižin slad je tekuć, pa ako je upotrijebim suhu tvar (kristal šećer) kakav će biti biskvit? Nemam dovoljno iskustva s tim «zdravim, bezjajnim biskvitima», pa nisam bila sigurna kako će ti svi sastojci «reagirati» međusobno.
Na kraju sam u kolač stavila med, jer ionako nisam vegan (znam da ga vegani ne koriste jer je i to proizvod životinjskog podrijetla).

Nisam stavila baš puno šalicu meda, nego otprilike ¾ šalice, nemam objašnjenje zašto nisam stavila punu šalicu, eto, tako, došlo mi.
Definitivno nisam smanjila količinu meda zato što imam običaj smanjivati količinu sladila u kolačima, štoviše, ja obično dodam puno više šećera nego što se u receptima navodi, iako je u zadnje vrijeme postao trend da svi stavljaju manje šećera u slastice. Nerijetko mi se kolegice pohvale: «Znaš, kad radim kolač ja ti stavim po 100 g manje šećera nego se u receptu navodi; čisto zato da to ne bude tako slatko».
Moja su iskustva drugačija, pa ja svojom replikom šokiram dotične kolegice: «Znaš, ja stavim puno više šećera, nego se u receptu navodi, ako meni krema nije slatka ja čak utrostručim količinu šećera». :))))))))))))))))
Meni se nikad nije dogodilo da je kolač bio presladak, zar je to uopće moguće? Jasno mi je da kad u receptu piše da se u nešto stavi 1 čajna žlica soli, pa ako netko stavi 1 jušnu žlicu soli: velike su šanse da će jelo biti tako slano da će biti nejestivo.
Ali ja sa šećerom nemam takvih problema.

Baš sam ovo ljeto radila voćnu tortu za koju se radi krema u koju ide 100 g šećera u prahu, ali meni to uopće nije bili slatko. Ja sam stalno pomalo dodavala šećer i na kraju sam u kremu umiksala cijeli paket od 250 g šećera u prahu: i meni torta uopće nije bila previše slatka, a ni nitko drugi s nije tužio da sam stavila previše šećera (možda se nisu usudili: ))))))))


A najbolje mi ja kad kod nekoga jedem (zapravo, pokušavam) nekakav neslatki kolač, često imam dojam da šećera nije ni vidio. I dok se ja svojski trudim pojesti taj neslatki kolač, domaćica (koja je radila kolač) ushićeno zaključi: «Smanjila sam količinu šećera i baš je dobro, da sam stavila onoliko koliko piše u receptu, to se ne bi moglo jesti!». I onda se svi gosti s njom slože (ne znam misle li ozbiljno, ili su samo pristojni).
Ja se u takvim trenutcima mogu samo zavapiti (u sebi): «Zaaaaaaaaaaaaaašto? Zaaaaaaaaaaaaaaašto nisi stavila šećera koliko piše u receptu (ili više: )))?».
I mogu se vratiti na ono svoje pitanje: zar bi kolač mogao biti tako sladak da se ne bi mogao jesti?

Već sam došla u napast da u spomenutim situacijama domaćicu zamolim da mi donese šećer i žlicu da ja sebi kolač pošećerim, ali znam da bi me svi blesavo gledali, pa se (zasada) suzdržavam. Ali, ako je normalno tražiti sol i papar (oni ionako obično stoje na stolu, jer je normalno da netko voli jače začinjenu hranu), zašto ne bi bilo normalno tražiti da se donese šećer za kolač?
Dođe mi da vrisnem: «Donesite mi šećer, nije bitno jel´ kristal, štaub, smeđi šećer il´ fruktoza il´ barem tekuće sladilo… Samo mi donesite šeeeeeeeeeeećeeeeeeeeeeeeeeeeeeer! Pleeeeeeeeeeeeeeease! Pretty pleeeeeeeeeeeeeeeeeease!».

Nekad ima šećera na stolu jer je poslužen uz kavu (koju ja nikad ne pijem jer ju ne volim), ali bilo bi blesavo da ja taj šećer sebi posipavam po kolaču, ljudi bi mislili da sam skrenula. A kako sam ja «mlada, fino odgojena dama» ne želim zgranuti ostale uzvanike ni napraviti skandal.

Jasno mi je da ima ljudi koji paze na prehranu, tj. zdravo se hrane itd. Zar ja moram patiti zbog njih, tj. patiti se s njihovim kolačima bez šećera? Znam da bi oni mene mogli pitati to isto: Zar oni moraju patiti zbog mojih preslatkih kolača?


No, da se vratim kolaču zbog kojeg pišem post, meni se na kraju nije svidjelo što je kolač jako mirisao po medu i imao je okus kao medenjaci. Ali za to sam si sama kriva jer sam upotrijebila med, trebala sam se držati Valinog recepta i kupiti slad, ili upotrijebiti šećer (pa ne bi valjda biskvit zbog toga bio loš(?).

Onima koji vole med, taj miris valjda ne bi smetao, a ako vole medenjake, vjerojatno bi bili oduševljeni ovom mojom varijantom.
Ali ja ne volim med, nikad ga ne jedem. Kosa mi se diže na glavi kad osjetim da me počinje boljeti grlo, jer znam da će mi svi dobrohotno sugerirati da pojedem žlicu meda. Bilo bi dobro da mi se dogodi ono što se inače događa u filmovima - da na sam spomen meda spontano ozdravim i uskliknem: «Čudo!». Izliječena sam! Grlo me više ne boli!».
Ali naravno da se to ne dogodi, nego nakon nekoliko dana cuclanja septoleta čak posegnem za medom: kako je to užasno ljigavo, dok mi klizi niz grlo, imam osjećaj da ću se ispovraćati! Imam potrebu nečim isprati grlo, budući da me grlo boli, u obzir dolazi samo topli čaj, koji također ne volim! Med i čaj, ne znam koje je gore!


Nakon elaborata o tome što nisam upotrijebila jer nisam bila spremna investirati u nabavu sastojaka, slijedi elaborat o tome što nisam upotrijebila zbog svoje lijenosti.


U receptu piše da suhe marelice treba prokuhati, a onda ih posve samljeti.
Imam štapni mikser, donedavno je imao dvije brzine: sporu i brzu. Nedavno je brza brzina crkla: radi samo ona spora s kojim se ništa ne može usitniti, trebalo bi miksati 15 min. da se nešto potpuno usitni. Kvaka ja u tome što u uputama piše da mikser ne smije raditi duže od 1 min. u komadu; u to sam se i uvjerila: postane nevjerojatno vruć, skoro ga je nemoguće držati.

Imam stari multipraktik koji ima hrpu nastavaka za miksanje, rezanje, ribanje itd. i još odlično radi. Kvaka je u tome što zbog male kuhinje, taj multipraktik držim u ormaru i to skroz otraga, jer ga ne koristim često: u prvom planu ormara su lonci i tave koje koristim svakodnevno.
I sad bih ja trebala isprazniti prednji dio ormara da izvučem multipraktik i onda opet složiti sve suđe natrag u ormar. Onda, kad bih usitnila te marelice trebala bih prati posudu za usitnjavanje, poklopac, mali poklopac, držač za nož i sam nož. I onda bih ponovno trebala isprazniti cijeli ormar da taj multipraktik i njegove sastavne dijelove vratim na njihovo mjesto u ormaru i onda bih opet trebala složiti natrag sve izvađeno suđe.

Zaključila sam da je to previše posla, kad se uzme u obzir da trebam usitniti samo osam marelica; a ja sam ovaj kolač mislila napraviti na brzinu. A ne zaboravimo ni pranje lončića u kojem bih kuhala marelice, pa plin koji bih potrošila na to itd. : ))) U ovim kriznim vremenima treba štedjeti: )))

I onda sam razmišljala, što bih mogla upotrijebiti, umjesto tih samljevenih marelica. To bi očito trebala biti neka kremasta/tekuća, a ne suha tvar.

Odlučila sam staviti 4 žlice kupovnog pekmeza, i to nekakvog miješanog (valjda u njemu ima i koja marelica: )))
Preporučam upotrebu kupovnog industrijskog pekmeza u kolačima u kojima se pekmez peče zajedno s ostalim sastojcima, mene je tome poučilo iskustvo (vezano uz katastrofe s upotrebom domaćih pekmeza).

Jednom davno, našla sam u nekakvoj kuharici recept u kojem je u biskvitnu smjesu išlo par žlica pekmeza. To nije bio jedna od onih «zdravih» recepata, sadržavao je i jaja o proizvode životinjskog podrijetla, jedino je bio neobičan zbog toga pekmeza. Isprobala sam taj recept jer me baš zanimalo kakav će to biskvit biti, nisam nikad prije radila nešto takvo. Upotrijebila sam domaći pekmez koji je radila moja mama. Ona ne koristi nikakve konzervanse ni aditive, čak ni želirni šećer: njezini pekmezi baziraju se na voću, šećeru i višesatnom kuhanju.
Ne mogu naći riječi kojima bih opisala taj užas od biskvita! To je bilo nešto žilavo-gumensto s daškom ljigavosti.
Kolač je jedva bio jestiv.
A meni nikako jasno, zašto taj biskvit nije valjao. Moguće da je greška u receptu, tipfeler, nešto fali među sastojcima, itd.

Ja sam, kao dijete, voljela samo kupovne pekmeze (danas ne volim ni te kupovne, a ni domaće). Sviđalo mi se što su ti kupovni pekmezi nekako lagani, želeasti, prozračni, izgledaju pomalo «prozirno», imaju zrcalni sjaj, skoro da se mogu ogledati u njima: )))
Domaći pekmezi, kakve ja znam, su čvrsti, gusti, grubi, potpuno neprozirni.
Odlučila sam spomenutom biskvitu dati još jednu šansu i napraviti ga s kupovnim industrijskim pekmezom: i uspjelo je. Biskvit je bio dobar, kakav i treba biti, nije bio ni žilav ni ljigav.
Svaka čast maminim «zdravim»domaćim pekmezima, ali, uvjerena sam da su svi oni («nezdravi») aditivi, koje kupovni pekmezi sadrže, zaslužni za uspjeh dotičnog biskvita.

Nekoliko godina kasnije, još jednom imala sam priliku uvjeriti se da bih za kolače koji se peku zajedno s pekmezom trebala upotrijebiti kupovni pekmez.

Već sam pisala o tome da ne volim suho-sitne kolače, ali ove Prhke tortice sviđaju mi se isključivo zbog svog izgleda, zato ih obično radim za Uskrs i Božić.
Meni okus tih tortica nije ništa posebno, meni je to ko´ i svaki drugi suhi kolač; ali oni koji su ih probali tvrde da su i ukusne (na vama je da ih probate, pa sami zaključite: )))

Pri izradi tortica pekmez se ne upotrebljava tek na kraju (za spajanje tortica kao u sličnim kolačima), nego se sve zajedno peče. Tijekom pečenja taj pekmez unutar tortica, naravno, «kuha», stvaraju se mjehurići. A kad se pečene tortice ohlade, pekmez se stvrdne, poravna se i gladak je, ima zrcalni sjaj – pod uvjetom da se koristi kupovni pekmez! – u to sam se sama uvjerila.
Prvi put kad sam radila te tortice, koristila sam kupovni industrijski pekmez i bila sam oduševljena izgledom tortica.
Drugi put kad sam ih radila, nekako sam došla na ideju da upotrijebim mamin, domaći pekmez. Na što je to ličilo!
Tijekom pečenja taj pekemz je također «kuhao», stvarali su se mjehurići. Ali kad su se tortice ohladile, a naravno i taj pekmez na njima – on se je stvrdnuo, ali nije se poravnao ni zagladio, nije imao nikakav sjaj – to je izgledalo kao da sam na pečene tortice lopatom nabacala hrpe pekmaza i kao da se pritom uopće nisam trudila da to barem malo zagladim. Taj pekmezasti dio izgledao je kao da je sav razrovan (kao da su ga prekopali bagerom!).

Dakle, kao dijete voljela sam jesti te kupovne pekmeze, ali danas ih ne volim, iako, upotrebljavam ih za kolače.
Domaće pekmeze upotrebljavam, eventualno, kad trebam premazati neki pečeni biskvit.
Moja mama koristi domaće pekmeze za kolače tipa Sovine oči/Bicikli/Djedov brk, Čupava Kata ili te neke pite kakve ja ne volim jesti (zato ih nikad ni ne radim).

U Sovinim očima i Čupavoj Kati taj pekmez se peče zajedno sa svim ostalim sastojcima, ali on nije u prvom planu (odozgo) pa onda nije ni bitno kako izgleda; moja mama je uvijek bila zadovoljna kako ti kolači (napravljeni domaćim pekmezom) izgledaju.

Kad je riječ o onoj mojoj biskvitnoj katastrofi i katastrofi s prhkim torticama, moguće je da je problem u pekmezima moje mame. Možda netko radi domaće pekmeze na neki drugi način, i oni onda ne stvaraju probleme kakve meni stvaraju mamini pekmezi prilikom pečenja biskvita i spomenutih tortica.
Ali ja nikad nisam pekla pekmez (jedino sam u nekoliko navrata asistirala mami) pa nisam kompetentna da raspravljam o «kvaliteti» i «načinima» kuhanja domaćih pekmeza.


No, da se opet vratim ovom kolaču.
Ne mogu suditi o biskvitu iz Valinog recepta, jer nemam pojma koliko ova moja varijanta uopće ima veze s Valinim kolačem.

Biskvit, koji je nastao uslijed svih ovih mojih izmjena i improvizacija, mi se sviđa, mekan je i svjež, nije suh. Mislila sam da će kolač biti previše suh jer se stavlja pola šalice kakaa (neki klasični biskviti u koje stavim samo jednu žlicu kakaa, su užasno suhi, čak i kad se potrudim taj kakao prethodno umutiti s mlijekom!).

Iako mi smeta aroma meda (budući da sam umjesto slada upotrijebila med), stvar spašavaju đumbir i čokolada. Volim takve kakao-biskvite s đumbirom, ovo mi je idealan doručak: )))))))


Evo moje varijante:

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Sastojci
(potrebna je šalica od 200 ml)
1 šalica oštrog brašna (ili T 850)
1/2 šalice sojinog brašna
1 prašak za pecivo
1/2 šalice kakaa u prahu
4 žlice kupovnog industrijskog pekmeza ili domaćeg pekmeza pripremljenog s mješavinom za želiranje
¾ šalice meda
1/2 šalice jogurta
1/2 šalice mlijeka
1 žlica ulja
naribana korica jedne naranče
+
100 g svježeg đumbira (ili ušećerenog)
100 g čokolade za kuhanje


U jednoj posudi pomiješajte obje vrste brašna, prašak za pecivo i kakao.

U drugoj posudi pomiješajte (pjenjačom ili mikserom) med, pekmez, jogurt, mlijeko, ulje i koricu naranče.

Dobro pomiješajte tekuću smjesu sa suhom. Na kraju lagano umiješajte na kockice narezani svježi ili ušećereni đumbir i nasjeckanu čokoladu.

Smjesu ulijte u lim (34 cm x 20 cm) koji ste obložili papirom za pečenje (papir namastite i pobrašnite).

Kolač stavite u pećnicu zagrijanu na 180 stupnjeva i pecite oko pola sata.
Ohlađeni kolač izrežite na kocke.



Svježi đumbir može se kupiti u većim trgovačkim centrima (ima ga i u Super i Maxi Konzumima u Zagrebu).
Ušećereni đumbir se navodno može kupiti u većim trgovačkim centrima, ali ja ih ne obilazim često, pa nikad nisam gledala ima li ga u kojem (u Konzumu nikad nisam vidjela ušećereni đumbir).

Ja ušećereni đumbir obično kupujem u Zagrebu na tržnici Kvatrić, na štandu gdje se prodaje suho voće, orašasti plodovi, leća itd.

Nedavno sam ušećereni đumbir kupila u Zagrebu na tržnici Dolac: u donjem, natkrivenom dijelu, odmah u blizini ulaza, na lijevoj strani su štandovi nekoliko različitih prodavača špeceraja, ima i nekoliko vitrina sa suhim voćem, nema u svakoj ušećerenog đumbira; čini mi se da u prvoj nema, al´ u drugoj ima (a provjerite i kod ostalih prodavača suhog voća).
U gornjem, vanjskom dijelu tržnice «pod suncobranima», također ima štandova sa suhim voćem, ali kad sam ja tamo tražila ušećereni đumbir, nije ga bilo.

Ne znam ima li na Trešnjevačkoj tržnici ušećerenog đumbira; prolazila sam kraj te tržnice, ali nikad se nisam potrudila prošetati između štandova.

08. 10. 2009.

Leća a la "Bolognese"

Na blogu već imam recept za Umak/nadjev od leće koji ja, kao što i sam naziv govori, poslužujem u svim mogućim kombinacijama: npr. kao umak uz tjesteninu ili rižu, ali i kao nadjev za lazanje.

I ovaj recept je sličan i također funkcionira i kao umak i kao nadjev za neko jelo. U originalu recept nosi ovaj otmjeni naziv, pa sam ga i ja zadržala: )


Image and video hosting by TinyPic

Sastojci
400 g miješanog (korjenastog) povrća (mrkva, peršin, pastrnjak, celer korjenaš, korabica…)
200 g crvenog luka
4 žlice ulja
sol, papar
šećer
3 žlice nasjeckanog peršinovog lišća
5 žlica ajvara (ili neki kupovni umak na bazi paprike)
1 žlica koncentrata rajčice
1 čajna žlica origana
oko 450 ml vode + kocka za juhu
100 ml crnog vina
125 g crvene leće
+
400 g špageta
naribani parmezan


Leću dan ranije namočite u hladnu vodu, sutradan ju ocijedite.

Povrće operite očistite/ogulite i narežite na kockice velike oko 0,5 cm.

Luk očistite i sitno nasjeckajte.

U loncu zagrijte ulje pa dodajte povrće i luk, kratko popržite i onda pikantno začinite solju i paprom, te dodajte malo šećera, dobro promiješajte.

Zatim dodajte ajvar, koncentrat i oregano pa opet sve kratko popržite.
Dodajte vino, vodu, razmrvljenu kocku, kad zakuha, kuhajte na laganoj vatri 20ak min. da povrće omekša.
Pred kraj dodajte ocijeđenu leću i kratko prokuhajte da leća omekša, nemojte ju raskuhati.

Ako leću niste namočili u vodu, trebat će joj više vremena da omekša, pa ju dodajte ranije, po potrebi dodajte vodu.

Kuhani umak od leće začinite solju, paprom i šećerom, dodajte nasjeckano peršinovo lišće.

Tjesteninu skuhajte prema uputi s pakiranja, ocijedite ju i poslužite s umakom, posipajte naribanim parmezanom.


*Recept se temelji na receptu sa stranice http://www.vox.de/kochen_374.php?rez_id=367

05. 10. 2009.

Složenac s patlidžanima i lećom

U originalu, ovo je, za moja mjerila, ogroman složenac, jer originalni recept uključuje 2 velika patlidžana, 6 tikvica, 675 g krumpira, 2 limenke rajčica, 430 g leće itd. Ne znam na što se točno misli kad piše «2 velika patlidžana» i «6 tikvica», ali u svakom slučaju za mene je to ogromna količina, imala bih složenca za tjedan dana. Zato taj složenac nikad nisam pripremala u tom velikom omjeru, nego ja, otprilike, prepolovim količinu svih sastojaka (i još uvijek imam tog složenca po nekoliko dana, jer takve «povrtne» stvari obično jedem samo ja).
A i ne radim ga često jer baš i ne volim većinu sastojaka: patlidžane ne volim uopće, tikvice i leću toleriram, jedino volim krumpir: )))))))) ali varijacija na temu bešamel umaka svemu popravi okus:))))))

U originalnom receptu piše da je to jelo za «8 osoba», ali meni se čini da bih složencem prema originalnom receptu mogla nahraniti više od 12 ljudi.
Zato, evo moje prepolovljene varijante (ako vam je malo, samo udvostručite sve sastojke: )

Image and video hosting by TinyPic

Sastojci
2 manja patlidžana
3 male tikvice
350 g krumpira
1 crveni luk
3 češnja češnjaka
70 ml suhog bijelog vina
1 limenka rajčica (400 g)
1 žlica koncentrata rajčice
200 g crvene leće
150 g sira Feta
ulje
sol, papar, šećer
2 žlice svježeg peršinovog lišća
1 čajna žlica suhog origana

Umak
2 žlice maslaca
2 žlice brašna
300 ml mlijeka
1 jaje
60 g parmezana
sol, papar
muškatni oraščić


Patlidžane i tikvice, operite, obrišite i narežite na tanke okrugle ploške (oko 0,5 cm debljine). Stavite ih u cjedilo, posolite i ostavite da stoje oko pola sata.
Nakon toga ih isperite pod mlazom hladne vode, ocijedite i posušite ubrusom.

Krumpir ogulite i narežite ga na okrugle ploške (debljine oko 0,5 cm).

Ploške krumpira stavite u hladnu vodu i stavite na štednjak, kad zakuha dodajte malo soli i kuhajte oko 5 min., nemojte ih raskuhati. Zatim ih izvadite rupičastom žlicom i stavite ih u hladnu vodu, ostavite da se ohlade pa ih ocijedite.
U zakuhanu vodu u kojoj se kuhao krumpir stavite ploške tikvica i kuhajte oko 1min. Zatim ih ocijedite, uronite u hladnu vodu, ostavite da se ohlade i onda ih ocijedite.

Lim za pečenje obložite papirom za pečenje i lagani ga nauljite pa na njega složite ploške patlidžana, odozgo nakapajte uljem i stavite u pećnicu zagrijanu na 200 stupnjeva. Pecite 20ak min. Pečene ploške ostavite da se malo ohlade.

U originalu, patlidžani, tikvice i krumpir se ne kuhaju/peku ovako kao ja to radim.
U originalnom receptu narezane, posoljene, pa isprane i ocijeđene ploške patlidžana i tikvica prže se sa svake strane, na sasvim malo ulja, u neprijanjajućoj tavi. Na isti način treba ispržiti i ploške krumpira.
Ja to ne radim, ne zato što izbjegavam prženu hranu, nego zato što mi je to dosadno pržiti. Trenutno imam samo nekakvu malu tavu, i u nju ne stane puno ploški povrća odjednom. Čak i u ovoj mojoj prepolovljenoj varijanti recepta tih ploški patlidžana, tikvica i krumpira ima cijelo brdo, i meni se jednostavno neda stajati nad štednjakom i pržiti plošku po plošku.
Sami odlučite kako ćete termički obraditi patlidžane, tikvice i krumpir (a svakako ih treba prije pečenja nekako obraditi, jer sirovom povrću bi tijekom pečenja «u složencu» stvarno dugo trebalo da omekša).



Obje vrste luka oljuštite i sitno nasjeckajte.

U tavi zagrijte malo ulja pa na njemu ispržite luk. Dodajte vino i kuhajte na laganoj vatri da vino ispari.
Zatim dodajte narezanu rajčicu iz limenke, zajedno s tekućinom, kuhajte 10ak min. na laganoj vatri.
Na kraju dodajte ocijeđenu crvenu leću (koju ste preko noći namočili u hladnu vodu), kuhajte par minuta da omekša, nemojte ju raskuhati. Na kraju dodajte sol, papar, šećer i začinsko bilje.

Ako leću niste namočili preko noći, kuhat će se duže, podlijte ju vodom.

Posudu za pečenje namastite i na dno složite od svakog povrća pomalo, prelijte dijelom nadjeva od leće i posipajte kockicama sira. Naizmjence slažite sloj povrća, nadjeva od leće i sir. Završite ploškama patlidžana.

Posudu prekrijte aluminijskom folijom i stavite u pećnicu zagrijanu na 190 stupnjeva i pecite 20ak min.

Za umak, u loncu rastopite maslac, dodajte brašno i kratko ga popržite, zalijte mlijekom pa miješajte pjenjačom da se smjesa ne zgruda i kuhajte na laganoj vatri da se umak malo zgusne.

Maknite s vatre, začinite solju, paprom i muškatnim oraščićem.

Ostavite umak da se hladi oko 5 min. Zatim mu dodajte umućeno jaje i dobro promiješajte. Umak prelijte preko složenca koji se pekao 20 min. i sve posipajte parmezanom.
Složenac (nepokriven) vratite u pećnicu i pecite oko pola sata, tj. da se odozgo zapeče.

Pečeni složenac ostavite da se hladi 10ak min., a onda ga poslužite.

01. 10. 2009.

Torta od blitve (špinata) i tjestenine

Ovo je svojevrstan složenac od tjestenine i blitve. Takvi složenci se obično poslužuju topli, i mogu se jedino grabiti žlicom, ne mogu se rezati jer nisu čvrsti (rezati se mogu, eventualno, kad se ohlade, ali hladni složenac od tjestenine baš i nije neki "doživljaj za nepce").

A ova torta poslužuje se dok je još vruća, ali ona je i čvrsta i može se lijepo rezati nožem već 10ak min. nakon što se izvadi iz pećnice. Točno je da se noževi najbrže zatupe kad se njima reže nešto vruće, ali to je cijena užitka u ovakvim jelima: )))

U originalu je ovo torta sa (smrznutim) listovima špinata, ali kod mene se pretvorila u tortu sa svježom blitvom: )
Dakle, možete upotrijebiti ili blitvu, ili svježi špinat ili smrznuti špinat (ali onaj u listovima, a ne onaj ispasirani, koji izgleda ko´ juha kad se odledi), ili smrznutu blitvu.

U originalnom receptu posudu za pečenje treba posipati mljevenim pinjolima kojih nisam imala, ali, odmah u startu, odlučila sam posipati posudu krušnim mrvicama. Kad sam pripremila smjesu za tortu shvatila sam da doma nemam niti mrvicu krušnih mrvica: )))
Imala sam starog kruha, ali nije mi se dalo mljeti ga samo za te 2 žlice mrvica koje mi trebaju. Zato sam kalup posipala pšeničnim klicama, i to onim prženim, jer nisam imala nepržene.

Image and video hosting by TinyPic

Sastojci
500 g tjestenine (rigatoni, penne)
200 g blitve (ili špinata)
1 crveni luk
3 češnja češnjaka
3 jaja
200 g mascarponea
2 žlice brašna
100 g naribanog parmezana
2 žlice pinjola (ili krušnih mrvica, ili pšeničnih klica)
sol, papar



Ako koristite svježu blitvu, odrežite središnji bijeli, zadebljani dio i stabljiku. Taj bijeli dio sitno nasjeckajte.

U loncu zakuhajte vodu i onda ju posolite i dodajte bijeli dio blitve. Kad zakuha, kuhajte oko 1 min. i onda dodajte zeleni dio blitve i prokuhajte još 1 min.
Sve ocijedite i prelijte hladnom vodom pa opet ocijedite i rukama istisnite što više tekućine iz blitve, nasjeckajte ju nožem (ne jako sitno).

Obje vrste luka očistite i sitno nasjeckajte, ispržite ih na žlici ulja. Zatim dodajte nasjeckanu blitvu i kratko popržite da tekućina ispari.

Blitvu ostavite da se malo ohladi.

Ako koristite smrznuti špinat (ili blitvu) odledite ga, ocijedite i onda ga kratko popržite s lukom.

Tjesteninu skuhajte prema uputama s pakiranja, ocijedite ju i prelijte s 2 žlice ulja i promiješajte da se ne slijepi, ostavite da se malo ohladi.

Malo ohlađeno povrće pomiješajte s umućenim jajima, mascarponeom, parmezanom i brašnom. Pikantno začinite solju i paprom pa lagano umiješajte tjesteninu (lagano miješajte da se ne zdrobi).

Kalup (promjera 22 cm) namastite po dnu i stranicama posipajte mljevenim pinjolim, ili krušnim mrvicama…

Budući da su moje posude za pečenje (i kalupi), ako su ikada i bile "neprijanjajuće", danas definitivno "prijanjajuće", uvijek kada radim nešto što u komadu treba istresti iz posude, obavezno posudu obložim papirom za pečenje (ili aluminijskom folijom) pa onda njega namastim i posipam krušnim mrvicama, tako je bilo i sada. Ali, ako imate povjerenja u svoje posude, ne morate ih oblagati papirom za pečenje.

Smjesu od tjestenine premjestite u kalup, pritišćite ju donjom stranom žlice da bude zbijena, da među njom nema praznog prostore, odozgo zagladite.

Namastite aluminijsku foliju i njome prekrijte kalup za pečenje.

Tortu stavite u pećnicu zagrijanu na 200 stupnjeva i pecite oko 1 sat.

Maknite foliju i tortu ostavite da se hladi 5-10 min. Zatim na kalup stavite tanjur i sve zajedno okrenite da torta sklizne na tanjur (odlijepite papir, ako ste ga koristili).


Tortu odmah narežite oštrim nožem (!) i poslužite vruću, kao prilog ili glavno jelo…


*Recept se temelji na receptu iz časopisa Lisa: Čarolija okusa, br. 5., 23. 4. 2009.