Zato ovo vjerojatno ne bih trebala navoditi, nego se pokriti ušima zbog sramote, ali nemam običaj skrivati činjenice, pa eto priznanja: ja nikad u životu nisam došla na ideju da napravim nekakvo pecivo, ili neku pogaču ili neki kruh – «rano» u jutro, tj. za doručak.
Dizana tijesta radim kad imam vremena u jutro/prije podne, ali s pripremom tih tijesta nikako ne počinjem prije 8-9 sati (a često i puno kasnije; ovisno o tome kad sam tijekom dana kod kuće). Ako tijekom dana, u neko «normalno vrijeme», tj. poslije 9 sati nemam vremena za izradu, dizanje/čekanje, oblikovanje tijesta itd. - onda takve stvari ne radim taj dan.
Nekad, kad se radi o dizanom tijestu (manjim komadima peciva) s kojim ima manje posla – možda će čak biti gotovo u vrijeme ručka – ali najčešće to nije slučaj, nego ta peciva, te pogače ili kruhove završim tek poslije ručka, pa se jedu kao međuobrok ili večera. U slučaju da su takva peciva jako «kasno» (na večer) gotova, postoji mogućnost da neće biti pojedena tog dana pa će ih ostati za doručak – za drugi dan – to je jedini način da kod mene za doručak dobijete «domaće pecivo» (od prethodnog dana, ali ipak domaće).
Znam da se neki u 5, 6 ili najkasnije 7 sati u jutro bude i bacaju na pripremu dizanog tijesta kako bi ukućane iznenadili pecivom/kruhom/pogačom… za doručak – kod mene takva iznenađenja nemojte očekivati. Ne mogu zamisliti da bih se dizala (rano) u jutro da idem raditi dizano tijesto. Volim dizana (slana) tijesta – ali čak niti sama sebi ih ne radim u jutro u 7 sati, a kamoli u 5 (kad se dižem u 5, to je jedino zbog poslovnih obaveza, nema šanse da se dižem u 5 i da idem nešto peći/kuhati).
Kad mi se jede npr. neka pogača, ja ću se si ju napraviti, ali u neko normalno doba dana, a ne u cik zore!
Razloge moje nespremnosti da kuham od ranog jutra (doslovno!) treba potražiti u nečemu o čemu sam već pisala i po čemu se razlikujem, čini mi se, od ama baš svih(?) drugih gastro blogera/blogerica: jednostavno ne volim pripremati hranu.
Ja volim jesti hranu, ali ju nikako ne volim pripremati. Da meni netko drugi hoće kuhati/peći tj. pripremati obroke, ja ne bih imala potrebu ni prismrditi u kuhinju.
Ali kako nema nikoga tko bi preuzeo tu dužnost, ja se bakčam s tim. A budući da se prevelik gurman/hedonist da bih se hranila samo naručenim pizzama, gotovim jelima ili spremala samo neke brzinske stvarčice, facit je da jako puno vremena provodim u kuhinji. Možda je to nekima nevjerojatno, ali mene uopće ne veseli to vrijeme provedeno u kuhinji, zapravo, imam osjećaj da tamo gubim vrijeme.
Definitivno nisam od onih koji su spremni potrgati se ili pretrgnuti se da bi pripremili obrok, a pogotovo nisam spremna rano početi s pripremom tog obroka; ja u kuhinju ne ulazim prije 8 u jutro.
Slična stvar je i s blagdanima, za npr. Badnjak, Božić, Uskrs… nemam običaj početi «jako» rano u jutro s pripremama. Volim dobru hranu, ali nisam spremna ubijati se cijeli dan u kuhinji da bih ju napravila! Ako neću stići sve napraviti: neće biti napravljeno! Al´ nećemo zato crknuti od gladi, naći će se nešto za pojesti.
Kolegica mi kaže da ona tijekom «radnih dana» ne priprema doručke, ali tijekom subote i nedjelje želi iznenaditi svoje ukućane pecivima/kruhovima za doručak pa «rano» ustane i napravi što treba.
Ja se vikendom ne dižem rano, a pogotovo ne da bih se od ranog jutra zatvorila u kuhinju! Točno je da dizana tijesta pretežno radim vikendom kad sam cijeli dan kod kuće, ali kako rekoh, ni tada ne počinjem prije 8-9 sati.
Pošto imamo mačke (kao kućne ljubimce) normalno nam je da one non stop idu van, pa unutra, pa van, pa unutra,… i tako, amo-tamo, i po danu i po noći.
Baš neki dan (zapravo, noć), kao i svaki drugi dan (noć), puštam ja mačku van - i bauljam ja tako, pospana, po kući, palim svjetla, pazim da nožnim prstima ne zakvačim zidove, ormare, vrata, raznorazne podne izbočine, neravnine itd. I pustim ja mačku van, vani mrkli mrak, ne vidiš prst pred nosom… Po povratku u krevet bacim pogled na sat. Bilo je 5 sati i 16 minuta – meni se glavom roje misli tipa «Ajmeeeeeeee, glupe li mačketine, zar mora tako rano ići van!?». Tada mi sine: neke žene su navinule sat da im zvoni u 5 u jutro i u 5 sati i 16 min. već su sigurno do lakta u zamiješenom tijestu. Kako bi bilo da ja sad idem raditi nekakvo tijesto?
Ma neeeeeeeeeeema šanse!
Odoh ja u krpe!
Ok, jedna kolegica mi kaže da pretjerujem s ovom tvrdnjom da se «puno» ljudi diže u 5 u jutro da bi pripremalo nešto od dizanog tijesta. Ta kolegica se subotom/nedjeljom diže u 7 i onda se baca na izradu dizanog tijesta.
Pa kako bi bilo da ja navinem sat da zvoni u 7 sati (ili da «navinem» mačku da ide van u 7 sati:) pa da ja jedan dan u 7 sati u jutro počnem s pripremom dizanog tijesta?
Ma nema šanse!
Pitam se hoće li se moj stav ikada promijeniti? Ne mogu riječima izraziti koliko mi je nezamislivo da u 5 ili u 7 u jutro radim dizano tijesto (ili bilo koje drugo jelo). Da mi zatreba pecivo/kruh/pogača «rano u jutro»: ustala bih – i pravac pekara/trgovina (ili bih dan ranije kupila/napravila što mi treba)!
Ako jednom «rano u jutro» (prije 8) počnem s izradom nečega poput peciva/pogače/kruha ili ako nešto skuham (a da nije čaj), obavijestit ću o tome sve koje poznajem, to će kod mene uistinu biti presedan.
Ove pogače, peciva, kruhovi… za koje recepte unosim na blogove – baš se pitam jesam li išta od toga ikad napravila za ručak? Kod mene su takve stvari najčešće gotove u poslijepodnevnim satima: obično oko 2, 3 sata po podne. Bilo je nekih manjih peciva s kojima nema puno posla oko oblikovanja i brzo su pečena – pa se zna dogoditi da su gotova za ručak (ukoliko s njihovom izradom ne počnem tek oko 1 po podne: onda su gotova tek na večer), ali u pravilu – ja jela od dizanog tijesta ne završim do ručka. Niti se ne trudim da to bude gotovo do ručka. Za ručak pripremam jela koja sam u stanju završiti u vrijeme ručka. A jela od dizanog tijesta: kod mene se jedu poslije podne – kad su gotova.
Suncokret pogača II
Recept za ovu pogaču potječe s Nirmelinog bloga. Budući da na blogu već imam jednu Suncokret pogaču, ovo će biti Suncokret pogača II. Smanjila sam količinu sastojaka, ali u postupku izrade nisam ništa mijenjala:)
Sastojci
700 g glatkog brašna
1 suhi kvasac (7 g)
oko 1/3 paketića praška za pecivo
2 čajne žlice soli
2 žlice ulja
1 jaje
1 bjelanjak
200 ml mlakog mlijeka
oko 150 ml mlake vode
Nadjev
oko 200 g mekanog margarina
Za premazivanje i posipanje
1 žumanjak + 1-2 žlice mlijeka
sezam
Za tijesto, u posudu stavite brašno, sol, kvasac, prašak, ulje, jaje, bjelanjak, mlijeko i vodu pa zamijesite glatko tijesto. Oblikujte ga u kuglu, stavite u posudu, pokrijte vlažnom krpom i ostavite na toplom da se digne.
Mekani margarin izmiksajte ili promiješajte da bude maziv.
Okruglu posudu za pečenje obložite papirom za pečenje.
Ja sam koristila posudu promjera 30 cm.
Dignuto tijesto premijesite i podijelite na dva dijela.
Jedan dio razvaljajte u tanki pravokutnik (kod mene je to bio pravokutnik dimenzija oko 48 cm x 28 cm).
Dio maragarina namažite na tijesto.
Dvije duže strane tijesta preklopite prema sredini tijesta, da se u sredini dodiruju.
Na jednu preklopljenu stranu namažite malo margarina pa preko nje preklopite drugu stranu.
Tako složeno tijesto sasvim malo stanjite valjkom.
Od dobivene «trake» tijesta oštrim nožem režite trokute.
Trokute stavljajte okomito u posudu tako da najkraća strana bude naslonjena na rub posude.
Drugi komad tijesta premijesite i razvaljajte u pravokutnik (trebao bi biti velik kao što je bio i prvi) i namažite ga dijelom margarina. Zatim tijesto preklopite na isti način kao što ste preklapali i prvi dio tijesta, pa ga namažite ostatkom margarina i onda preklopite i sasvim malo stanjite valjkom – da napravite «traku» kakvu ste napravili i od prvog komada.
I tu drugu traku režite na trokute i stavljajte ih u posudu za pečenje.
2-3 «nepravilna» trokuta (npr. krajeve «traka») omotajte jedan oko drugog, kao svojevrsnog puža i stavite u sredinu posude za pečenje.
Tijesto pokrijte vlažnom krpom i ostavite na toplom oko pola sata.
Zatim ga premažite žumanjkom umućenim s mlijekom i posipajte sezamom.
Pogaču stavite u pećnicu zagrijanu na 180 stupnjeva i pecite oko 40 min.
.
